Pet godina stari video koji prikazuje italijansku premijerku Giorgiu Meloni, koja govori o nekompatibilnosti islamske kulture sa vrijednostima te pravima zapadne civilizacije, ponovo je razbuktao staru debatu. Onu o “sukobu civilizacija”, tako dragu zapadnoj desnici.
Ako smo nešto naučili, to je ovo: kada rade svinjarije, ljudi vole koristiti uzvišene riječi. Tako se ono što je trivijalna dekadencija, veseli raspad imperije, ono što je dejstvo pohlepe, želje za dominacijom, proizvod imperijalizma i kapitalizma koji jede sve pred sobom, dok na koncu ne završi u autokanibalizmu, rado predstavlja kao nekakva “civilizacija”.
Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
No riječ je, kako je primijetio Oscar Wilde, o jedinoj imperiji u povijesti koja je prešla put od barbarizma do dekadencije, a da pritom nije ni postala civilizacija. Ako je, kao što nije, po srijedi nakav sukob civilizacija, koja je to civilizacija Rusija, sa kojom je zapad u sukobu? Koja, ako ne zapadna? To je svojevremeno pitao i Putin: u čemu je, naime, problem, sada kada je i Rusija kapitalistička zemlja? Pitanje je na mjestu: kapitalistička je i Kina. Kapitalistički je cijeli svijet. Pa opet: sukob. Ko je čuo da ljudi vode ratove zbog nadmoći i para? Jok. Mora da su po srijedi nekakve “civilizacijske vrijednosti”.
No eto, šta ćeš: debata je, vele, baš o “sukobu civilizacija”.
Neka moj skromni doprinos toj debati bude nekoliko pitanja.
A je li hrišćanstvo suprotno vrijednostima i pravu današnje zapadne civilizacije? Pitam, jer mnogi hrišćani misle da jeste. I to ne samo oni pravoslavni, među kojima je to iznimno često mišljenje. Koje su jasno iznosili i iznose vodeći ljudi ruske i srpske pravoslavne crkve, recimo. Uvriježeno je to mišljenje i među mnogim konzervativnim katolicima. Teksaški biskup Joseph Strikland, recimo. On je, kao odgovor na odluku pape Franje da dozvoli sveštenicima da blagoslove istopolne parove, izjavio da je papa opasno liberalan. Papa ga je potom najurio sa mjesta biskupa.
Ali nije u putanju samo on. Liberalne tendencije nalaze na snažan otpor među mnogim katoličkim sveštenicima i pastvom im u Americi. Za njih su abortus i istopolni brakovi neprihvatljivi. Njujorški sveštenik Gerald Murray za The Washington Post kaže kako je, bude li nakon Franje za papu izabran neko jednako liberalan kao on, rascjep u katoličkoj crkvi neminovan.
Mnogi američki protestanti, osobito snažni podržavaoci Trumpa, drže da je zapadna civlizacija odveć liberalna te da je to vodi u propast. Tu leži korijen njihove fascinacije Putinom. Tim ljudima je, prosto, Putin ideološki bliži od liberalnih Amerikanaca. Ideolozi američke desnice fascinirani su konzervativnim pravoslavljem.
Pitanje bi se, dakle, moglo formulisati i ovako: je li današnja zapadna civilizacija suprotna vrijedostima i pravu one negdašnje? Ili obratno, kako vam milo.
Znači li to da je konzervativno hrišćanstvo, da upotrijebim riječi Melonijeve, nekompatibilno sa vrijednostima i pravom zapadne civilizacije? Ako znači, zašto to zapadni lideri ne govore? Zašto je čast da budu proglašeni nekompatibilnima rezervisana za muslimane?
Dalje. Političke elite zapadne civilizacije insistiraju na inkluzivnosti, koja je promovisana u jednu od temeljnih zapadnih vrijednosti. Ali… nije li proglašenje islama nekompatibilnim sušta suprotnost inkluzivnosti?
Nije li izjava Melonijeve nastavak diskursa koji je promovisala njemačka kancelarka Merkel: druga verzija narativa o Leitkultur – dominantnoj kulturi kojoj se oni koji dođu u Njemačku ili na drugdje na zapad, imaju prilagoditi? Nije li jasno da nije riječ o inkluzivnosti, nego o asimilaciji? Jer, teza: vaša kultura, dakle vaš identitet, nekompatibilan je sa našim; želite li ostati na zapadu, moraćete primiti naš identitet – sama je definicija asimilacije.
Nije li politika po kojoj su muslimani prihvatljivi sve dok su muslimani privatno, ali ne u javnom prostoru, neobično nalik na standardnu argumentaciju radikalne desnice, koja kaže ovako: nemam ništa protiv gay osoba, neka im to njihovo, sve dok ne prave parade, ne ljube se na ulici i nikome ne govore o tome šta su: dok su nevidljivi i nijemi, dakle?
Možda je do mene, ali ne mogu se otresti dojma da je licemjerje temeljna vrijednost današnje zapadne civilizacije. Bez impresivnoga licemjerja nije moguće isticati mir, zakone ratovanja, prava pojedinca i prava djeteta kao temeljne (i pravne) vrijednosti, a podržavati genocid u kojem budu ubijene hiljade, a koliko sutra desetine hiljada djece. Bez licemjerja koje doseže stratosferu nije moguće vidjeti sebe kao svjetionik progresa a pritom sprovoditi imperijalnu politiku koja širom svijeta milione ljudi gura u smrt od oružja i gladi.
Konačno, i posljednje pitanje: budući da se današnja zapadna civilizacija ne drži onoga što ističe kao vlastite vrijednosti, ne proizilazi li iz toga da je ta civilizacija nekompatibilna ne samo sa islamom, hrišćanstvom i sobom negdašnjom, nego i sa vlastitom slikom o sebi?
