data-nosnippet>
“Ivana, jesi li ti znala da ti baka nije jela tri dana?” Susjeda Mara me zaustavila pred dućanom, dok sam u žurbi pokušavala pronaći sitniš za kruh i mlijeko. Njezine riječi su me pogodile kao hladan tuš. Srce mi je počelo lupati, a ruke su mi zadrhtale. “Kako mislite, nije jela? Pa… pa bila sam kod nje prošli tjedan!” promucala sam, osjećajući kako mi se obrazi žare od srama i krivnje.
Mara je samo odmahivala glavom. “Ivana, ona sjedi sama na klupi ispred kuće, gleda u prazno. Nije ni do dućana otišla. Zvala sam ti mamu, ali ona kaže da nema vremena. Znaš, stara je to žena…”
Nisam više slušala. Kroz glavu su mi prolazile slike iz djetinjstva – baka Ana kako mi peče palačinke, kako me grli kad padnem s bicikla, kako mi šapuće da nikad ne odustanem od svojih snova. A sad… sad sam ja ta koja je nju ostavila samu.
Uletjela sam u auto i vozila prema bakinoj kući, kroz uske ulice našeg malog slavonskog sela. Kiša je počela padati, kapljice su udarale po vjetrobranskom staklu kao da me podsjećaju na svaki propušteni poziv, svaku neodgovorenu poruku.
Kad sam stigla, baka je sjedila na klupi, ogrnuta starim šalom. Pogledala me bez riječi, ali u očima joj je bilo nešto što nisam mogla podnijeti – tuga pomiješana s razočaranjem.
“Bako… oprosti…” sjela sam pokraj nje i uhvatila je za ruku. Bila je hladna kao led.
“Nema veze, dijete moje. Znam da si zauzeta. Svi ste vi zauzeti danas,” tiho je rekla i pogledala prema sivom nebu.
Ušla sam u kuću i otvorila hladnjak – bio je gotovo prazan. Malo starog sira, pola glavice luka i komad kruha tvrd kao kamen. Osjetila sam knedlu u grlu.
“Zašto mi nisi rekla da nemaš hrane? Zašto nisi zvala?”
Baka je slegnula ramenima. “Ne volim smetati. Znaš kako je tvoja mama – uvijek se ljuti kad nešto tražim. A ti imaš svog posla i malu Anu…”
Sjetila sam se mame – njezinih vječnih prigovora kako baka stalno nešto traži, kako joj nikad ništa nije dovoljno dobro. Sjetila sam se i zadnje svađe kad sam pokušala predložiti da baka dođe živjeti kod nas u Osijek. Mama je tada vikala: “Ne možeš ti znati kako je to! Ja sam s njom živjela cijeli život! Ti samo dođeš jednom tjedno i misliš da sve znaš!”
Ali ja nisam znala ništa. Nisam znala koliko je baka usamljena otkad je djed umro prije dvije godine. Nisam znala da joj nitko ne dolazi osim susjede Mare i poštara koji joj donese penziju.
Te večeri ostala sam kod bake. Skuhala sam joj juhu od onoga što smo imale i gledale smo zajedno televiziju. Baka je pričala o mladosti, o ratu, o tome kako su ljudi nekad bili bliži jedni drugima.
“Danas svatko gleda samo sebe,” rekla je tiho.
Sljedećih dana pokušavala sam uskladiti posao u banci, brigu o kćeri i odlazak do bake. Svaki put kad bih došla, osjećala bih se kao da pokušavam popraviti nešto što se već odavno raspalo.
Jednog dana mama me nazvala: “Ivana, što ti radiš kod nje svaki dan? Ljudi pričaju po selu da si se preselila kod stare! Zar nemaš svoju obitelj?”
“Mama, ona je gladna! Sama! Kako možeš biti tako hladna?”
S druge strane tišina, pa šapat: “Ti ne znaš što je ona meni radila kad sam bila mala… Nije sve tako jednostavno.”
Shvatila sam tada da svaka obitelj ima svoje rane koje nikad ne zacijele. Moja mama nije mogla oprostiti svojoj majci neke stare grijehe, a ja sam sada bila između njih dvije – pokušavajući spasiti ono malo ljubavi što nam je ostalo.
Jedne večeri baka me pogledala i rekla: “Ivana, nemoj se ljutiti na svoju mamu. Ona nosi svoje terete. Ti si dobra duša, ali nemoj zaboraviti živjeti svoj život.”
Plakala sam te noći kao dijete.
Nakon nekoliko tjedana uspjela sam nagovoriti mamu da dođe s nama na ručak kod bake. Sjeli smo za isti stol prvi put nakon godina šutnje. Baka je drhtavim rukama rezala kruh, mama je gledala kroz prozor, a ja sam pokušavala započeti razgovor o bilo čemu osim o prošlosti.
“Sjećaš li se kad si mi pekla kiflice?” pitala sam baku.
Baka se nasmiješila, a mama je spustila pogled. U tom trenutku shvatila sam koliko nam svima nedostaje toplina doma koju smo nekad imali.
Danas baka više nije sama – svaki vikend dolazimo k njoj, a mama polako otapa svoj led. Ali znam da nikad neću moći vratiti sve propuštene dane.
Ponekad se pitam – koliko nas još ima koji zaboravljamo svoje stare dok jurimo za vlastitim životima? Hoćemo li jednog dana i mi biti zaboravljeni?
