Drhtala sam na hladnoći, umotana u stare slojeve odjeće, držeći tri para vunenih čarapa koje sam pokušavala prodati da kupim drva i preživim noć. Ljudi su prolazili pored mene spuštenih pogleda, kao da sam dio trotoara, a ne živo biće. Već sam počela gubiti nadu kada se uz ivicu ulice tiho zaustavila ogromna crna limuzina.
Iz nje je izašao muškarac u skupom kaputu i krenuo pravo prema meni. Srce mi je lupalo jer sam pomislila da me dolazi otjerati, pa sam drhtavim rukama počela skupljati čarape. Umjesto grubih riječi, on je kleknuo u snijeg, uhvatio moje promrzle ruke i tihim glasom me pitao da li ga se sjećam.
Rekla sam mu da ne poznajem gospodu i da se sigurno vara. Tada su mu oči zasuzile dok mi je rekao nešto zbog čega mi se dah prekinuo. U tom trenutku sam shvatila da se ispred mene ne dešava slučajan susret, već nešto što će zauvijek promijeniti moj život.
Stajala sam zbunjeno dok me gledao kao da sam neko koga je tražio cijeli život. Glas mu je drhtao, a ruke su mu bile tople dok su držale moje promrzle prste. Nisam znala šta da kažem, jer mi se u glavi vrtjelo na desetine nepoznatih lica iz prošlosti. Mislila sam da je u pitanju neka greška.
Tada mi je počeo pričati o zimi, gladi i podrumu u kojem se skrivao kao dječak. Govorio je o ženi koja mu je davala komadiće hljeba i pokrivala ga svojom jedinom dekom. Svaka njegova rečenica vraćala mi je slike koje sam godinama potiskivala. Polako sam počela shvatati ko stoji ispred mene.
Rekla sam mu da sam pomagala svima koliko sam mogla i da se ne sjećam svakog djeteta. On se nasmijao kroz suze i rekao da je baš to razlog zašto me nikada nije zaboravio. Dok su granate padale, ja sam njemu bila sigurnost. Te riječi su me pogodile jače od hladnoće.
Ljudi su počeli da se zaustavljaju i gledaju nas, ali ja to nisam primjećivala. U tom trenutku postojali smo samo on i ja, prošlost i sadašnjost. Rekao mi je svoje ime, koje mi i dalje nije zvučalo poznato. Ali način na koji me gledao govorio je više od imena.
Ispričao mi je kako je nakon rata otišao iz zemlje, gladan i sam. Govorio je o godinama borbe, rada i odricanja. Svaki uspjeh je, kako je rekao, nosio moju sliku u sebi. Nikada nije zaboravio ženu koja mu je spasila život.
Zatim je ustao, skinuo svoj kaput i pažljivo mi ga stavio oko ramena. Rekao je da ne može dozvoliti da se smrzavam dok on stoji tu. Pokušala sam da odbijem, ali me je blago zaustavio.
U očima mu nije bilo sažaljenja, samo poštovanje.Pozvao je vozača i rekao mu nešto tiho. Ubrzo su iz automobila iznijeli toplu deku i torbu s hranom. Nisam znala gdje da gledam od srama i emocija. Nikada nisam tražila ništa zauzvrat.
Rekao mi je da želi da se brine o meni, ne iz obaveze, već iz zahvalnosti. Govorio je mirno, bez velikih obećanja. Rekao je da dugovi srca ne zastarijevaju. Te riječi su me rasplakale.
Pitala sam ga zašto kleči predamnom. Odgovorio je da sam ja jedina osoba pred kojom to ima smisla. Ulica je utihnula, a ja sam osjetila toplinu kakvu nisam godinama. Hladnoća je konačno popustila.
Odveo me je do auta, polako, kao da se boji da ću nestati. Rekao je da ne želi da se ikada više smrzavam na trotoaru. Nisam znala da li sanjam. Sve mi je djelovalo nestvarno.
Te večeri nisam se vratila na ulicu. Smjestio me je na toplo mjesto i obećao da ću biti sigurna. Nisam pitala za sutra, jer mi je prvi put nakon dugo vremena bilo dovoljno ono danas. Srce mi je bilo puno.
Kasnije sam saznala da je cijela ulica pričala o tom trenutku. Ljudi su plakali, govorili da još ima dobrote. Ja sam samo ćutala. Nisam se osjećala kao neko ko je učinio nešto posebno.
Shvatila sam da mala djela ne nestaju, čak ni kada mislimo da su zaboravljena. Sve se vrati, ali ne onda kada to očekujemo. Život ponekad čeka pravi trenutak. I pravi susret.
Sjedila sam te noći pored prozora i gledala u snijeg. Nisam znala šta me čeka sutra, ali više me nije bilo strah. U meni je bio mir. A to je bilo dovoljno.
