Bio je to sasvim običan ponedjeljak u našoj osnovnoj školi u malom gradu, onaj tip dana kada djeca ulaze u učionicu još pospana, a ja pokušavam prizvati njihovu pažnju prije prvog zvona. U razredu je vladala uobičajena buka, šuštanje sveski i tiho dobacivanje između klupa. Ništa nije nagovještavalo da će se taj dan pretvoriti u nešto što ću pamtiti do kraja karijere. Učenici su se pripremali za kontrolni iz matematike koji sam najavila sedmicu ranije.
U sred objašnjavanja zadatka primijetila sam da Emir, dječak iz treće klupe do prozora, ne podiže pogled sa stola. Obično je bio tih, ali vrijedan i uredan, uvijek spreman sa domaćim zadatkom. Toga jutra njegovo lice bilo je blijedo, a ruke su mu drhtale dok je držao olovku. Kada sam ga pitala da li je sve u redu, samo je tiho rekao: “Boli me.”
Isprva sam pomislila da pokušava izbjeći test, jer se to djeci ponekad desi kada osjete pritisak. Međutim, u njegovom pogledu nije bilo lukavosti ni nervoze zbog zadataka, već nešto mnogo dublje i teže. Kleknula sam pored njegove klupe i primijetila da mu oči nisu samo suzne, nego i uplašene. Taj strah nije bio tipičan dječiji strah od loše ocjene.
Rekla sam mu da ćemo otići do školske ambulante, ali me je uhvatio za rukav i tiho šapnuo da ga ne boli stomak. Zastala sam i pažljivo ga pitala šta ga onda boli, a on je samo spustio pogled prema podu. U tom trenutku, osjetila sam kako mi se u grudima stvara težina koju nisam mogla objasniti. Znala sam da moram reagovati smireno i pažljivo.
Zamolila sam kolegicu iz susjedne učionice da preuzme razred na nekoliko minuta, a Emira sam odvela u prazan kabinet kako bismo mogli razgovarati nasamo. Sjeli smo jedno naspram drugog, a ja sam mu dala vremena da se smiri i sabere misli. Nije bilo lako izvući riječi iz njega, ali sam znala da strpljenje može otvoriti vrata koja su djeci često zatvorena. Konačno je podigao pogled i rekao da ga boli kod kuće.
Te riječi su mi prošle kroz glavu nekoliko puta dok sam pokušavala shvatiti šta tačno znači “kod kuće”. Pitala sam ga da li se neko prema njemu ružno ponaša ili ga povređuje, ali on nije odmah odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i rekao da ne želi da pravi probleme. U tom trenutku sam shvatila da se suočavam sa nečim mnogo ozbiljnijim od obične dječije tuge.
Lagano sam mu objasnila da nije problem ako kaže istinu i da odrasli postoje upravo da bi pomogli djeci kada nešto nije u redu. Emir je duboko udahnuo i rekao da se tata često ljuti i da tada viče toliko glasno da ga boli u stomaku. Nije govorio o fizičkoj povredi, već o strahu koji se skuplja i pretvara u bol. Shvatila sam da njegovo “boli me” ima sasvim drugačije značenje.
Rekao mi je da se svake večeri nada da će tata biti dobre volje, ali da nikada ne zna kakav će ući na vrata. Opisivao je kako se sakrije u sobu i stavlja jastuk preko ušiju da ne sluša rasprave. Njegove riječi su bile jednostavne, ali su nosile težinu koja me je duboko pogodila. Nisam smjela pokazati šok, jer sam znala da mu je potrebna stabilnost.
Obećala sam mu da ćemo zajedno pronaći način da mu pomognemo i da nije sam u tome. Rekla sam mu da je hrabro što je progovorio i da je to prvi korak ka promjeni. U njegovim očima sam prvi put tog dana vidjela tračak olakšanja. Kao da mu je samo to što ga neko sluša skinulo dio tereta.
Nakon razgovora, obratila sam se školskom pedagogu i direktoru, jer takve stvari se ne smiju ignorisati. Sastali smo se i dogovorili da ćemo pozvati roditelje na razgovor, ali pažljivo i bez optužbi. Znala sam da je važno postupiti profesionalno i sa osjećajem. Najvažnije je bilo zaštititi dijete.
Kada je Emir tog dana otišao kući, pogledao me na izlazu i tiho rekao hvala. Taj mali gest me je podsjetio zašto sam odabrala ovaj posao. Učionica je ponovo postala obična prostorija sa klupama i tablom, ali meni ništa više nije bilo obično. Znala sam da se iza mnogih tihih učenika kriju priče koje ne čujemo.
Razgovor s njegovim roditeljima održan je nekoliko dana kasnije u kancelariji direktora. Otac je isprva negirao sve i govorio da djeca pretjeruju i da su osjetljiva. Majka je sjedila pored njega tiha, spuštenog pogleda, kao da nosi sopstveni teret. Bilo je jasno da u toj porodici postoji napetost koja se ne vidi na prvi pogled.
Pedagog je smireno objasnio da se ne radi o optužbama, već o zabrinutosti za djetetovo emocionalno stanje. Govorili smo o tome kako stalna vika i strah mogu uticati na dijete, čak i ako nema fizičkog nasilja. Otac je polako spuštao ton, shvatajući da situacija nije tako jednostavna. U prostoriji se osjetila promjena.
Nakon dugog razgovora, dogovoreno je da porodica potraži savjetovanje i da se uključi stručna pomoć. Nije to bilo čarobno rješenje, ali je bio početak. Vidjela sam da i otac, uprkos tvrdim riječima, ima trenutke slabosti i umora. Ponekad ljudi ne shvataju koliko njihovo ponašanje utiče na djecu.
Sedmice su prolazile, a Emir je polako počeo vraćati osmijeh koji je ranije nosio. Više nije govorio “boli me” kada bi došao u školu, već je ponovo dizao ruku da odgovori na pitanja. Njegove ocjene su se popravile, ali važnije od toga bilo je što je izgledao sigurnije. U njegovom držanju više nije bilo one ukočenosti.
Jednog dana mi je prišao nakon časa i rekao da je kod kuće mirnije nego prije. Rekao je da tata pokušava da ne viče i da ponekad zajedno večeraju bez rasprave. U njegovim riječima čula sam nadu koju ranije nisam primjećivala. To je bio mali, ali značajan pomak.
Shvatila sam da djeca često ne znaju drugačije objasniti ono što osjećaju osim kroz riječ “boli”. Ta riječ može skrivati tugu, strah, usamljenost ili zbunjenost. Kao odrasli, dužni smo da zastanemo i poslušamo šta se krije iza nje. Učionica nije samo mjesto za matematiku i gramatiku.
Taj ponedjeljak me je naučio da nikada ne potcjenjujem tihe znakove koje djeca šalju. Iza jednog jednostavnog “boli me” može se kriti cijeli svijet koji traži pažnju. Da sam tada samo odmahnula rukom, možda bi Emir ostao sam sa svojim strahom. Ovako je barem znao da postoji neko ko će ga čuti.
Danas, kada se sjetim tog dana, osjećam ponos, ali i odgovornost koja dolazi sa ovim pozivom. Učitelj ne predaje samo lekcije iz knjige, već uči kako slušati i razumjeti. Djeca nam često daju znakove, samo moramo biti spremni da ih primijetimo. A ja ću uvijek zastati kada neko tiho kaže: “Boli me.”
