„Moja prava mama je u bunaru.“Petogodišnja Ema Karter to je izgovorila kao da priča o vremenu – mirno, usred sunčanog dana na trijemu svoje hraniteljske kuće. Odrasli su se nasmijali, rekli da djeca izmišljaju čudne stvari. Njena majka, Laura, nestala je prije nekoliko sedmica, bez traga. Policija je odradila istragu, pretražila šume i obližnja jezera – ništa nije pronađeno.
Bunar iza kuće bio je zatvoren daskama i niko nije ni pomislio da ga provjeri. Emine riječi završile su u fioci „dječje mašte“.
Dvadeset godina kasnije, kada su nove komšije odlučile da renoviraju dvorište i uklonile daske sa bunara – zaudarajući zrak je izbio napolje, a ono što su ugledali na dnu natjeralo je jednog radnika da povrati.
Policija je okružila dvorište žutom trakom. I tada je potvrđeno ono što je mala Ema govorila cijelo djetinjstvo…Čitav grad se okupio oko starog imanja dok su forenzičari spuštali užad u bunar. Ljudi su šaptali, kamere lokalnih vijesti snimale svaki detalj. Kada su prvi ostaci izvučeni, među njima i komadi odjeće, šapat se pretvorio u muk.
„To je ona,“ rekla je Lauraina sestra Margaret kada su joj pokazali komad izblijedjele majice. Glas joj je zadrhtao. „Moja sestra je napokon pronađena.“Ali otkriće nije donijelo samo tugu – već i bijes. Ko je mogao baciti mladu majku u bunar i pokriti ga kao da se ništa nije desilo?
Policija je ponovo otvorila stari slučaj. Detektivi su krenuli ispočetka, ispitivali bivše komšije, pregledali stare zapisnike. Ema, sada dvadesetpetogodišnja žena, sjedila je u stanici, tresući se dok je gledala slike bunara.
„Sjećam se da sam to govorila,“ rekla je tiho. „Ali niko nije vjerovao.“„Možda si tada znala više nego što si mislila,“ rekao je detektiv. „Možeš li se sjetiti bilo čega drugog?“Ema je zatvorila oči, pokušavajući da se vrati u te dane.
Sjećanje je došlo iznenada, poput udara: miris dima, dubok muški glas i zvuk vrata koja se zatvaraju.„Bio je to Mark,“ šapnula je, misleći na majčinog tadašnjeg dečka. „Imao je prsten sa crnim kamenom. Sjećam se da ga je nosio kad je došao te noći.“
Policija je pratila trag. Mark je sada živio u drugoj državi, ali kada su ga pronašli i suočili sa novim DNK dokazima, nije mogao da pobjegne. Na komadima odjeće pronađenih u bunaru bio je njegov biološki materijal.
Na suđenju je sjedio bezizražajan, ali svjedočenje male djevojčice koja je odrasla u ženu promijenilo je sve. Ema je stajala pred sudom i rekla:
„Godinama sam vjerovala da me niko ne čuje. Moja majka je bila samo ‘nestala osoba’, a ja dijete sa bujnom maštom. Danas stojim ovdje i tražim pravdu – ne za sebe, nego za nju.“Porota je donijela presudu za manje od dva sata: kriv je za ubistvo.
Kad su ga odveli, Ema je otišla do bunara koji je sada bio ograđen i prekriven cvijećem. Kleknula je i stavila malu bijelu ružu na kamen.„Rekla sam im, mama,“ šapnula je. „I konačno su te čuli.“
