Zovem se Milan i nikada nisam aktivno tražio svoju prvu ljubav. Bar sam tako govorio sebi. Ipak, svake zime, negdje između lampica, tišine i mirisa kolača, ona bi se vratila u moje misli. Suzana. Svi su je zvali Seka. Žena za koju sam bio uvjeren da ću s njom ostariti.
Prošlo je trideset osam godina otkako smo se razdvojili. Ne zato što smo prestali da se volimo, nego zato što je život postao preglasan, prebrz i komplikovan. Fakultet je završio, poslovi su nas odveli na različite strane, a jedno neodgovoreno pismo pretvorilo se u godine tišine. Tišine koja nikada nije prestala da boli.
Oženio sam se drugom ženom, a čuo sam da je i ona stvorila porodicu. Djeca, krediti, obaveze, odgovornosti – cijeli život izgrađen na temeljima onoga što nikada nismo završili. Ipak, svake godine bih se pitao isto: da li je sretna, da li me se ikada sjeti, da li pamti obećanja koja smo dali dok još nismo razumjeli koliko vrijeme može biti nemilosrdno.
Prošle zime, dok sam na tavanu tražio kutiju s ukrasima, ruka mi je naišla na staru knjigu. Iz nje je ispala koverta, požutjela od godina. Moje ime je bilo ispisano rukopisom koji bih prepoznao među hiljadu drugih. Ruke su mi se tresle dok sam je otvarao, a kad sam vidio datum – decembar 1991. – shvatio sam da to pismo nikada nisam pročitao.
Čitao sam red po red, osjećajući kako mi se grudi stežu. A onda me jedna rečenica potpuno zaledila: „Ako mi ne odgovoriš, shvatiću da si izabrao život koji želiš – i prestaću da čekam.“ Tada sam, prvi put nakon skoro četiri decenije, uradio nešto što sam godinama izbjegavao. Sjeo sam za računar i ukucao njeno ime u pretragu.
Nisam očekivao ništa. A opet, nada je bila tu. I kada su se rezultati pojavili na ekranu, iz mene je izletjelo samo jedno: „Bože… ovo nije moguće.“
Na ekranu se pojavilo njeno ime, isto ono koje sam u sebi izgovarao decenijama, ali uz njega je stajala vijest koju nisam očekivao. Bila je navedena kao suosnivačica male humanitarne fondacije u drugom gradu, sa fotografijom koja me pogodila pravo u grudi. Suzana je ostarila, naravno, ali njene oči su bile iste, blage i ozbiljne u isto vrijeme. Gledao sam u ekran kao da gledam duha.
Kliknuo sam na članak i čitao polako, kao da se bojim da će nestati ako požurim. Pisalo je da je godinama radila kao nastavnica i da se nakon smrti supruga posvetila radu s djecom iz socijalno ugroženih porodica. Ta informacija me je zaboljela i utješila u isto vrijeme. Zaboljela jer sam shvatio koliko sam života propustio, a utješila jer je značilo da je bila dobra, baš onakva kakvu sam pamtio.
Sjedio sam dugo u tišini, s pismom pored tastature. U njemu je pisala o planovima, o čekanju, o strahu da će biti zaboravljena. Shvatio sam da moj odgovor nikada nije stigao jer sam ga, ne svojom krivicom, nikada ni vidio. Godine nesporazuma srušile su se u jednoj večeri, ostavljajući za sobom težinu koju nisam znao nositi.
Dugo sam razmišljao da li da joj pišem. Nisam imao pravo da uzburkavam prošlost, da otvaram rane koje su možda davno zarasle. Ali onda sam se sjetio rečenice iz njenog pisma, one u kojoj kaže da će prestati čekati ako se ne javim. Nisam želio da i ova tišina postane još jedna greška.
Napisao sam kratak mejl, bez velikih riječi. Predstavio sam se, priznao da sam tek sada pronašao pismo i rekao da ne očekujem ništa osim odgovora, ako ga želi dati. Ruke su mi se tresle dok sam pritiskao dugme za slanje, kao da sam ponovo imao dvadeset godina. Nisam znao da li ću ikada dobiti odgovor.
Prošla su tri dana bez ikakvog znaka. Četvrtog jutra, dok sam pio kafu, stigla je poruka. Vidio sam njeno ime u inboxu i morao sam ustati jer nisam mogao disati sjedeći. Otvorio sam mejl polako, svjestan da mi se život možda dijeli na prije i poslije tog trenutka.
Napisala je da se sjeća svakog reda koji je napisala tada, ali da je mislila da sam je zauvijek zaboravio. Priznala je da joj je trebalo mnogo vremena da nastavi dalje i da je dio nje uvijek ostao u tom decembru 1991. Nije me optuživala, nije se pravdala. Samo je pisala iskreno, kao nekada.
Dopisivali smo se danima, zatim sedmicama. Razmjenjivali smo uspomene, objašnjavali praznine u pričama naših života. Govorili smo o djeci, o gubicima, o stvarima koje nas bole. Nije bilo romantičnih obećanja, samo istina koja je čekala skoro četrdeset godina da bude izgovorena.
Jednog dana me je pitala da li bih želio da se vidimo. Nisam odgovorio odmah, jer sam znao da taj susret ne bi bio običan. Bio bi susret s mladićem kakav sam nekad bio i s čovjekom kakav sam postao. Ipak, rekao sam da želim.
Sastali smo se u malom kafiću, na pola puta između naših gradova. Kada je ušla, ustao sam instinktivno, kao nekada. Zagrlili smo se kratko, nespretno, ali iskreno. Nije bilo potrebe za riječima u prvom trenutku.
Satima smo razgovarali, smijali se i ponekad ćutali. Shvatili smo da nismo isti ljudi, ali da smo oblikovani istom pričom. Nije bilo govora o vraćanju vremena, jer to nije bilo moguće. Ali bilo je govora o razumijevanju i miru.
Rekla mi je da joj je najveća rana bila neznanje, a ne gubitak. To što nije znala zašto sam nestao boljelo ju je više nego sam raskid. Tada sam joj rekao istinu o pismu, o tavanu, o godinama koje su nam iskliznule. Plakala je, ali tiho, bez gorčine.
Rastali smo se tog dana bez velikih zaključaka. Dogovorili smo se da ostanemo u kontaktu, bez pritiska i bez očekivanja. Osjetio sam olakšanje kakvo nisam poznavao godinama. Kao da sam konačno zatvorio krug koji je ostao otvoren predugo.
Danas se čujemo redovno. Nekada pričamo o sitnicama, nekada o dubokim stvarima. Nismo zajedno, ali nismo ni stranci. Ona je dio mog života na način koji je miran i iskren.
Ponekad se pitam šta bi bilo da sam to pismo pročitao tada. Ali više me ne izjeda to pitanje. Život se ne mjeri propuštenim prilikama, nego onim što naučimo iz njih. A ja sam naučio da tišina može biti najskuplja greška.
Taj tavan mi je dao više nego što sam tražio. Dao mi je istinu, oprost i priliku da završim priču bez gorčine. Ne svi krajevi moraju biti romantični da bi bili lijepi.
Sada, svake zime, kada kačim lampice, više se ne pitam gdje je i da li je sretna. Znam. I to mi je dovoljno. Neke ljubavi ne traju cijeli život, ali ostanu s nama zauvijek.
data-nosnippet>
