Učiteljica je djevojčici pred cijelim razredom odrezala pletenice. Ali kada je majka saznala šta se desilo – požalila je svaku sekundu svoje odluke…
Bilo je obično utorkovo jutro u osnovnoj školi Džeferson u Kolumbusu. Dvanaestogodišnja Alija Džonson, tiha i pametna djevojčica koja je nedavno prešla u ovu školu, sjedila je u svojoj klupi sa pažljivo spletenom kosom u punđu – onako kako joj je majka sinoć napravila.
Tokom grupnog čitanja, jedan dječak je povukao njenu pletenicu i dobacio ružan komentar. Nekolicina učenika se nasmijala. Alija je pocrvenjela i spustila pogled, srce joj je ubrzano kucalo.
Učiteljica, gospođa Vitfild, primijetila je metež i odlučila da odmah “riješi problem”. Pozvala je Aliju sa strane, pogledala njenu kosu i rekla tihim, ali strogim glasom: „Tvoja kosa ometa druge učenike.“
I onda je uradila nešto što će je kasnije progoniti – uzela makaze iz ormarića i odrezala nekoliko pletenica koje su se odvezale.
Učionica je utihnula. Alijine oči su se ispunile suzama. Sjela je na svoje mjesto i sakrila lice u dlanove, dok su ostali učenici šaputali iza njenih leđa.
Teško je dočekala kraj časa. Kada je ugledala majku kako je čeka ispred škole, potrčala je prema njoj i briznula u plač. Kada joj je šapnula šta se desilo, majka je uspravila glavu i rekla odlučno: „Vraćamo se unutra.“
Deniz Džonson je držala kćerku za ruku dok su ponovo ulazile u školu. U njenim očima gorjela je odlučnost, a koraci su joj odzvanjali hodnikom. Učionica je bila prazna, ali gospođa Vitfild je sjedila za stolom, prelistavajući dnevnike.
„Možemo li razgovarati?“ glas Denise bio je miran, ali pun napetosti.
Učiteljica je podigla pogled i odmah shvatila o čemu se radi. Njeno lice se zaledilo. „Gospođo Džonson, ja…“ počela je, ali Deniz ju je prekinula.
„Moja kćerka je došla kući uplakana jer ste joj odsjekli kosu pred cijelim razredom,“ rekla je, glasom koji nije dozvoljavao izgovore. „Znate li koliko ona voli svoju kosu? Znate li šta ona znači našoj kulturi?“
Alija je stajala pored majke, držeći se za njenu ruku i još uvijek brišući suze.
Gospođa Vitfild je progutala knedlu. „Nisam željela da je ponizim. Samo sam mislila da…“
„Mislili ste da pomažete? Možete li zamisliti kako se osjećala kada ste je isjekli pred svima?“ glas Deniz je porastao. Hodnik je bio tih, osim njenog glasa koji je odjekivao.
Direktor škole se u tom trenutku pojavio. Pozvao ih je sve u kancelariju. Deniz je ponovo ispričala šta se desilo, a direktor je klimnuo glavom i rekao: „Gospođo Džonson, u potpunosti razumijemo vašu zabrinutost. Ovo nije bilo prihvatljivo i preduzećemo mjere.“
Učiteljica je tada spustila glavu. „Žao mi je, Alija,“ rekla je iskreno. „Pogriješila sam. Nisam razmišljala kako ćeš se osjećati.“Alija je prvi put podigla pogled. Suze su joj još bile u očima, ali čula je izvinjenje koje je čekala.
Sljedećih dana, škola je organizovala sastanak sa roditeljima i učenicima o poštovanju različitosti i kulturnih identiteta. Učiteljica je čak održala čas na temu važnosti prirodne kose i kulturnog izražavanja.
Nekoliko sedmica kasnije, Alija je ponovo dolazila u školu sa osmijehom. Njene nove pletenice bile su ponosno vezane, a prijatelji su je hvalili kako joj lijepo stoje.
Te večeri, kada je Deniz sjedila pored kćerke dok je učila, Alija je tiho rekla: „Mama, hvala što si stala na moju stranu.“„Uvijek ću stati na tvoju stranu,“ odgovorila je Deniz, poljubila je u čelo i nasmiješila se, ponosna što je kćerka naučila važnu lekciju o sopstvenoj vrijednosti.
