Autobus je bio prepun, ljudi su stajali zbijeni jedni uz druge i nervozno se držali za rukohvate. Tada sam primijetio starca koji se jedva održavao na nogama, oslanjajući se na štap.
Ustao sam bez razmišljanja i rekao mu da sjedne. Pogledao me je zahvalno, kao da mu je laknulo što više ne mora da stoji. Spustio se polako na sjedište i duboko uzdahnuo.
Stajao sam pored njega i držao se za šipku. Nakon nekoliko trenutaka, okrenuo se prema meni i tiho progovorio, kao da ne želi da ga iko drugi čuje. Glas mu je bio miran, ali težak. „Sine… ovo je prvi put danas da mi je neko ustao.“
Stajao sam pored njega i slušao te riječi koje su zvučale jednostavno, ali su nosile veliku težinu. Pogledao sam oko sebe i primijetio da su svi putnici okrenuti sebi, telefonima ili prozorima. Kao da niko nije primijetio koliko mu je to sjedište značilo. A meni se u tom trenutku stegnulo u grudima.
Starac je malo zaćutao, a zatim nastavio. Rekao je da se cijeli dan vozio po gradu, jer nije imao gdje drugo da bude. Autobus mu je, kako kaže, bio jedino mjesto gdje je mogao malo da se odmori i ugrije. Te riječi su mi zvučale teže nego što je htio da prizna.
Ispričao mi je da mu je supruga umrla prije nekoliko godina, a da su djeca otišla u druge gradove. Nije govorio s gorčinom, već nekim tihim prihvatanjem. Rekao je da se navikao na tišinu. Ali da mu ljudska blizina i dalje nedostaje.
Dok je pričao, ruke su mu mirno ležale na koljenima. Nije gestikulirao, nije tražio pažnju. Govorio je kao da se ispovijeda nekome ko će ga saslušati bez osuđivanja. I ja sam osjećao da moram ostati tu.
Rekao je da se ranije bavio zanatom i da je volio da radi. Dodao je da mu je sada najteže to što se osjeća beskorisno. Ne zbog godina, već zbog pogleda drugih ljudi. Taj dio me je posebno pogodio.
Autobus je stao na nekoliko stanica, ljudi su ulazili i izlazili. On je nastavio tiho da govori, kao da vrijeme ne postoji. Rekao je da mu nije žao prošlosti, ali da ga boli sadašnjost. Ta iskrenost me je natjerala da spustim pogled.
Na trenutak se okrenuo prema prozoru, a zatim se vratio meni. Rekao je da mu je moja ponuda mjesta vratila vjeru da još uvijek vrijedi. Da ga neko vidi. Te riječi su mi ostale urezane.
Osjetio sam kako mi grlo postaje suho. Nisam znao šta da odgovorim, pa sam samo rekao da je to najmanje što sam mogao učiniti. On se blago nasmiješio, kao da zna da nije najmanje. Kao da zna koliko takvi gestovi znače.
Kada je došla njegova stanica, polako je ustao. Držao se za rukohvat i okrenuo se prema meni. Rekao mi je da zapamtim ovaj trenutak. Da ga nosim sa sobom.
Prije nego što je izašao, stavio mi je ruku na rame. Nije rekao ništa više. Taj dodir je govorio dovoljno. Bio je to trenutak koji se ne planira, ali ostaje.
Autobus je nastavio dalje, a ja sam ostao da stojim na istom mjestu. Ljudi su i dalje stajali oko mene, ali sam se osjećao nekako sam. Razmišljao sam o njegovim riječima. O tome koliko malo je potrebno da se neko osjeti viđenim.
Kasnije tog dana, više puta sam se sjetio tog starca. Njegovog glasa i pogleda. Shvatio sam da sam tog jutra dobio više nego što sam dao. I da su takvi susreti rijetki, ali dragocjeni.
Od tada, kad god vidim nekoga ko stoji u autobusu, ne razmišljam dugo. Ustanem. Jer znam da ponekad sjedište nije samo mjesto za sjedenje. Ponekad je podsjetnik da neko još uvijek pripada ovom svijetu.
