Marko Petrović imao je 58 godina i bio stub porodice. Radio je cijeli život, nikad nije štedio sebe. Žena, dvoje odrasle djece, unuci – svi su zavisili od njega.
A onda je jedne večeri kolabirao u dnevnoj sobi. Dijagnoza: težak infarkt, život održavan aparatima.
Doktori su rekli porodici da postoji šansa, ali potrebna je pažnja, nada i stalno prisustvo.
Međutim, već sutradan, njegova supruga je objavila fotografiju s plaže uz opis: “Moramo i mi malo da se odmorimo od svega.”
Sin je u komentarima pisao o koktelima, ćerka o “detoks odmoru”, a Marko je ležao sam u sobi broj 214. Trećeg dana, dok su se vraćali iz Crne Gore, zazvonio im je telefon iz bolnice. A ono što su vidjeli kada su stigli tamo, zauvijek im je promijenilo živote.
Trećeg dana njihovog odmora, telefon je zazvonio tačno u podne. Broj bolnice. Supruga, Jelena, nervozno je podigla slušalicu, očekujući najgore. Ali glas s druge strane nije bio ni doktor ni medicinska sestra — bio je to glas koji nije čula godinama.
„Gospođo Petrović,“ rekao je smireno. „Ovdje doktor Jovanović. Samo da vas obavijestim… vaš muž je upravo ustao iz kreveta.“
„Molim?“ pitala je zbunjeno. „Kako to mislite — ustao?“
„Pa, tako. Sam. Aparati su i dalje uključeni, ali on diše, govori i traži da vidi porodicu.“
Telefon joj je ispao iz ruke. Djeca su se okupila oko nje, gledajući u šoku. „Tata je živ?“ upitao je sin. „Ali… mislili smo…“
„Da neće izdržati?“ dodala je ćerka. „Pa zato smo otišli, da ne gledamo to…“
Bez riječi su spakovali kofere i krenuli nazad. Pet sati vožnje bilo je najduže u njihovim životima. Niko nije govorio. More koje im je još mirisalo na kosi sada je imalo gorak ukus.
Kad su ušli u bolnicu, miris dezinfekcije ih je zapahnuo, ali u sobi 214 – tišina. Na krevetu je sjedio Marko, blijed, ali uspravan. Držao je u rukama album s fotografijama. Pogledao ih je. Nasmijao se, ali ne onim starim, toplim osmijehom.
„Lijepo ste se proveli,“ rekao je tiho, pokazujući na telefon pored kreveta. Na ekranu su bile njihove slike — plaža, kokteli, sunce, filteri, osmijesi. „Gledao sam vas svaki dan. Sestre su mi pokazivale. Nisam mogao da vjerujem.“
Jelena je pokušala da kaže nešto, ali riječi nisu izlazile. „Marko… mislili smo… nismo znali hoćeš li…“
„Da, da,“ prekinuo ju je. „Niste znali hoću li preživjeti, pa ste odlučili da se ne opterećujete. To je ljudski, zar ne?“
Sin je sjeo pored njega. „Tata, molim te… nismo htjeli tako da ispadne.“
„Ne, sine,“ rekao je mirno. „Ispalo je baš onako kako ste htjeli. Samo što sada, kad sam ustao, ne znam više ko ste vi.“
Tišina je trajala dugih nekoliko sekundi. Onda je Marko spustio album na sto. Na prvoj strani bila je slika njega s njima — nasmijan, mlad, dok je nosio oboje na ramenima. Ispod slike, olovkom je napisao: “Ovdje su me voljeli.”
Narednih dana, Marko se oporavljao iznenađujuće brzo. Doktori su govorili da je pravo čudo. Ali posjete porodice su bile kratke, formalne. Nije ih više zvao “moji”, nego “gosti”. Nisu više pričali o budućnosti, nego o vremenu i računima.
Jednog jutra, sestre su ga našle kako sjedi pored kreveta s potpisanim papirima. „Šta je to?“ pitala je jedna od njih.
„Otpusna lista i oporavak u drugom gradu,“ rekao je s osmijehom. „I nešto što sam dugo pripremao.“ Dvije sedmice kasnije, porodica je dobila pismo.
U njemu je pisalo:
„Draga moja porodico, dok ste bili na odmoru, ja sam bio na ivici smrti i naučio sam najvažniju lekciju — ne o životu, nego o ljudima. Sada ću živjeti sam. Ne iz inata, nego iz mira. Ne želim da me obilazite iz obaveze. Ako me ikad budete tražili, naći ćete me tamo gdje je more tiše, gdje ljudi znaju šta znači ljubav, a ne samo udobnost.“
Uz pismo je priložio i kopiju ugovora o prodaji kuće. Sav novac donirao je dječijoj bolnici.Na dnu pisma stajala je samo jedna rečenica:
„Neki ljudi moraju da umru, da bi drugi shvatili koliko su mrtvi iznutra.“
Godinu dana kasnije, ćerka ga je vidjela slučajno — sjedio je u kafiću na obali, sa osmijehom koji nikada ranije nije imala priliku da vidi. Nije prišla. Samo je posmatrala i shvatila da ga je izgubila onog dana kad su ga ostavili samog u sobi 214.A Marko je, konačno, bio živ.
