Njena nana Hanifa, koja je porijeklom iz malog sela Strježevo u Bosni i Hercegovini, danas s dubokim ponosom i poniznošću nosi uspomenu na nju. Njezina životna priča puna je izazova, tuge i nesvakidašnjih iskustava, a odražava nevjerojatnu snagu, hrabrost i ustrajnost te nesebičnu ljubav prema obitelji i zajednici.
Uprkos brojnim nedaćama kroz koje je prolazila, Hanifa nikada nije zaboravila svoju ulogu žene i uvijek je davala sve od sebe, bez obzira na situaciju.
Nana Hanifa je odrastala u vremenu kada su životne nedaće bile svakodnevica i kada su se ljudi morali oslanjati jedni na druge da bi preživjeli. Ratne godine, neimaština i nedaće koje su je pratile kroz život oblikovale su njen karakter.
Živi u izazovnom vremenu, ali uvijek nalazi snage boriti se i dati sve od sebe, iako su mnoge stvari van njezine kontrole.
- Njezina životna priča ispunjena je gubicima koji su ostavili dubok trag u njezinoj duši. Hanifa je ukopala šestero svoje braće, što joj je bilo nepodnošljivo. Unatoč proteku vremena, ta bolna rana nikada nije u potpunosti zacijelila. Osim toga, izgubila je i najstariju kćer, što joj je bio najteži trenutak u životu koji nikada nije mogla zaboraviti. Ovaj gubitak, ispunjen boli i tugom, promijenio je njezinu egzistenciju i ostavio ožiljke za njezin život.
Uprkos brojnim poteškoćama, Hanifa danas ima tri kćerke koje su njen najveći ponos i snaga. Osim njih, ima i djevojčicu koju je sama odgojila. Iako nije njeno biološko dijete, ona zauzima posebno mjesto u njenom srcu.
Ta priča, priča o bebi koja je u ratu pala u Hanifin naručje, simbol je nesebičnosti, topline i ljubavi koja se rađa usprkos svim nedaćama.
- “Dijete je imalo samo sedam dana kada je njena majka patila od krvnih ugrušaka i bila je u bolnici dva i pol mjeseca. Djed djevojčice, danas pokojni, donio mi je bebu umotanu u pregaču. Taj prizor nikada neću zaboraviti. U to vrijeme šuma je bila opasna i nedostupna, a djed je imao pregaču vezanu oko vrata. Ona je sjedila u suknji i novorođenče Šetao je šumom s torbom u ruci i nije zažalio što je uložio trud da spasi svoju unuku.
“Dijete je imalo samo sedam dana kada je njezina majka patila od krvnih ugrušaka i bila je u bolnici dva i pol mjeseca.” Djed djevojčice, danas pokojni, donio mi je bebu umotanu u pregaču. Nikada neću zaboraviti taj prizor.
U to vrijeme šuma je bila opasna i nedostupna. Djed je imao pregaču vezanu oko vrata, a dijete je bilo u pregači za novorođenče.
S torbom u ruci šetao je kroz šumu, ne žaleći što je uložio trud da spasi svoju unuku. – Kaže nana Hanifa da je i danas, mnogo godina kasnije, gane sjećanje na taj trenutak koji je označio početak njenog odrastanja kao djevojčice.
- “Imala sam svoju kravu i davala sam joj mlijeko dok nije odrasla da jede drugu hranu. Hranila sam je s puno ljubavi, iako sam znala da možda neće biti zauvijek sa mnom. Međutim, u tom trenutku sam osjetila da joj moram dati sve da bude sretna i zdrava”, prisjeća se Hanifa, dodajući da uprkos ratnom okruženju učinila je sve da djevojčica ode sigurno i sretno.
