Kolumnist Mihail Zigar za magazin Foreign Affairs komentirao je Putinovu promjenu narativa prema ratu u Ukrajini, zaključivši kako lajtmotiv kremaljske propagande više nije “denacifikacija”, nego borba protiv Zapada.
Ruski predsjednik Vladimir Putin na početku je govorio ruskoj javnosti i svijetu da invaziju na Ukrajinu smatra opravdanom jer postoji potreba za “denacifikacijom” zemlje. Putin je tvrdio da je nacistička hunta preuzela vlast u Kijevu i da terorizira ljude, posebno one koji govore ruski.
Kako bi spasili Ukrajinu, ustvrdio je Putin, ruska vojska poslana je u Ukrajinu da spasi svijet od nacista. Međutim, priča je danas nešto drugačija.
Promjena narativa
Nakon što je ruska vojska pretrpjela niz poraza na početku rata, Kremlj je brzo prilagodio svoju propagandu. Više nije bilo od koristi tvrditi da se Moskva bori protiv ukrajinskih nacista nakon što ruska vojska nije uspjela zauzeti Kijev.
Gubici s početka rata bili je suviše ponižavajući za Putinove propagandiste. Stoga je Rusija promijenila neprijatelja protiv kojeg se borila – Kremlj je počeo inzistirati da je Rusija u ratu s NATO-om, pa čak i sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Rat u Ukrajini tako je postao posrednički rat. Kako se poruka promijenila, tako se promijenila i publika. Putin se više ne obraća samo svojem narodu, već se sa Zapadom natječe za saveznike – zemlje u razvoju.
Početkom prošle godine, u prvim mjesecima rata u Ukrajini, ruski dužnosnici, novinari i propagandisti redovito su prozivali “ukrajinske naciste”. Vladimir Solovjov, jedan od najpoznatijih ruskih propagandista, na svom je Telegram kanalu svaki dan govorio kako je “denacifikacija neizbježna”. Tu je frazu dodavao uz dnevno izvješće ruske vojske o ubijenima na bojišnici.
U junu prošle godine, na proratnom skupu koji su organizirale vlasti Dalnegorska, malog provincijskog grada na dalekom istoku, gradonačelnik Aleksandr Terebilov pokušao je citirati Putina, ali se tri puta spotaknuo na ruskoj riječi za “denacifikaciju”, u jednom trenutku nenamjerno pozivajući na “denacifikaciju Rusije”. Kad se gomila nasmijala, on se ispravio, ali bilo je prekasno – video je postao viralan na internetu.
Novi smjer propagande
Bijesni gradonačelnik pokušao je kazniti novinara koji je postavio video slanjem u vojsku, no novinar je napustio grad prije nego što je uhvaćen. Nakon ovog skandala Kremlj je proveo posebno istraživanje koje je pokazalo da većina Rusa ne razumije pojam denacifikacije, niti vjeruje da se on odnosi na Ukrajinu.
Ruska javnost naprosto ne vjeruje da će Putin ikoga spasiti, pa tako ni Ukrajince. Propagandisti su ubrzo prestali koristiti riječ “denacifikacija”. Do jeseni 2022. Solovjov više nije objavljivao svoj dnevni slogan.
Rani neuspjesi Moskve u ratu uvjerili su ruske propagandiste da im je potrebno nešto drugo, – pravi, veliki neprijatelj kako bi opravdali gubitke. Umjesto da se bori samo protiv Ukrajinaca, Rusija je preoblikovala narativ o sukobu u posrednički rat s NATO-om i SAD-om.
Ton propagande je zatim dodatno očvrsnuo. Ukrajinci su sada bili izdajice i stoga su zaslužili kaznu, a ne samilost. Ova poruka izgrađena je na tradicionalnom mitu iz ruske imperijalne historije, u kojoj su Ukrajinci više puta izdali Rusiju urotom s ruskim neprijateljima i boreći se za neovisnost.
U aprilu 2022. Timofej Sergejcev, bivši ruski politički savjetnik u Ukrajini, koji sada živi u Moskvi, objavio je članak pozivajući na “deukrajinizaciju”. Sam ukrajinski identitet, po njegovom mišljenju, više ne bi trebao postojati.
Zapad kao glavna meta
Međutim, glavna meta ruske propagande više nije bila Ukrajina, već Zapad, veći protivnik protiv kojeg se ruska javnost trebala okupiti. U julu 2022., Dmitrij Medvedev, bivši ruski predsjednik i premijer, nekoć smatran prozapadnim liberalom, napisao je djelo koje je simbol novog narativa.
Putinovi ciljevi u Ukrajini bit će postignuti, ustvrdio je, ali rat je već riješio drugi problem: Rusiju su ponovno shvaćali ozbiljno – “kao nekada Sovjetski Savez”.
Usporedio je situaciju s djetetom koje se suočava s nasilnicima iz susjedstva. “Ako ste se uplašili i pobjegli kući, vi ste niko i nećete biti pozvani nigdje drugdje”, napisao je Medvedev. “Ali ako udarite prvi, onda su šanse da odbranite svoju poziciju značajno veće. Zato je toliko važno da se zemlju poštuje i uzima u obzir”, piše.
Ovo novo objašnjenje rata u Ukrajini također je prizvalo nostalgiju za Sovjetskim Savezom koja je raširena među starijom generacijom. Danas, prvi put od raspada Sovjetskog Saveza, ruske vlasti otvoreno kažu da se bore protiv SAD-a.
Međutim, postoji temeljna razlika između tadašnjeg i sadašnjeg narativa. Tokom sovjetskih godina ruska propaganda insistirala je na tome da se Sovjetski Savez bori za svjetski mir i da su Amerikanci ratni huškači, prenosi Telegram.hr.
Sovjetski propagandisti tvrdili su da je njihova zemlja pravedna i prosperitetna, dok je Zapad kriv za aparthejd, rasizam i kršenje ljudskih prava. Danas je propaganda u Rusiji potpuno drugačija – niko se ne pretvara da je jedna strana bolja od druge.
Monopol na ratove
Sada je na snazi “whataboutism” koji se očituje odgovaranjem na svaku kritiku tako da se ukazuje na navodnu zlonamjernost druge strane. Prema poruci koju danas šire ruski propagandisti, svaka velesila ima pravo na nasilje.
Decenijama su samo Amerikanci imali priliku započinjati ratove i napadati druge zemlje. Putinovi saveznici pitaju zašto se to pravo ne bi proširilo i na Rusiju? Ako su Amerikanci mogli napasti Irak 2003., zašto Rusija ne bi mogla napasti Ukrajinu? To je, tvrde oni, privilegija kad si supersila.
Ovakva propaganda puno je efektivnija u Rusiji. Mnogi Rusi radije vjeruju da nije Rusija napala Ukrajinu, već da su Sjedinjene Američke Države izazvale sukob i u njega uvukle obje strane.
Ruski “whataboutism” postao je popularan ne samo kod kuće nego i širom svijeta. Za mnoge zemlje izvan Zapada, rat u Ukrajini nije glavni prioritet, a ideja da se radi o borbi protiv američke hegemonije nudi dodatnu motivaciju da ostanu po strani.
Činjenica da je Putin uništio monopol SAD-a na nasilje za te je zemlje pozitivna i u njihovim je očima ruski diktator ako ne heroj, onda barem saveznik. Tokom prošlogodišnje predsjedničke kampanje u Brazilu, možda jedino zajedničko stajalište između dva glavna kandidata, Bolsonara i Lule, bilo je njihovo uvažavanje Putina.
U februaru 2022., dok su se ruske trupe gomilale na granicama Ukrajine, Bolsonaro je otputovao u Moskvu i rekao da je Brazil “solidaran” s Rusijom. Lula je tokom svoje kampanje za Zelenskog rekao da je odgovoran za rat koliko i Putin.
Borba protiv utjecaja SAD-a
U Kini, Indiji, Africi, Latinskoj Americi, jugoistočnoj Aziji, pa čak i nekim europskim zemljama, dio ljudi vidi Putina kao snažnog vođu i borca protiv američkog utjecaja.
Putin je dugi niz godina izbjegavao titulu vođe protiv antiamerikanizma jer je želio održavati odnose sa Zapadom, ali je dalje je održavao tople odnose s protivnicima SAD-a poput Chaveza i Gadafija. Međutim, Putin danas s ponosom nosi tu titulu.
U članku objavljenom u septembru, Nikolaj Patrušev, glavni Putinov savjetnik, nazvao je zapadnjake “parazitima”. “Kolonijalni svjetski poredak koji je usmjeren na Zapad prolazi kroz konačni slom”, ustvrdio je.
I sam Putin je prihvatio ovo stajalište. Na Valdai Forumu gotovo je četiri sata držao govor usmjeren na širu konfrontaciju sa Zapadom. Posežući u historiju, obećao je da se “doba kolonijalne vladavine neće vratiti”. U intervjuu istog mjeseca za kinesku državnu televiziju, Putin je opet govorio o kolonijalizmu.
“Kolonijalne zemlje su uvijek govorile da donose prosvjetljenje svojim kolonijama, da su civilizirani ljudi i da donose dobrobiti civilizacije drugim narodima, koji se smatraju ljudima drugog reda”, rekao je Putin i dodao kako je isključivost SAD-a nastavak kolonijalnog razmišljanja te da je ruski pristup potpuno drugačiji.
Zigar se, međutim, u tekstu dotaknuo ruskog kolonijalizma rekavši kako su ruski Kozaci kolonizirali Sibir puno prije no što su zapadne sile kolonizirale Afriku i Aziju. Putin često izostavlja tu istinu tvrdeći da su svi ruski teritoriji svojevoljno postajali dio “Majke Rusije”.
Pitanje Izraela i Gaze
Nova kriza na Bliskom istoku ojačala je propagandu Kremlja. Putin je 7. oktobra napunio 71 godinu, a izbijanje rata na Bliskom istoku za njega je bilo dar u svakom smislu. Diktator je pronašao novi narativ u najrecentnijim događajima, a tiče se bezuvjetne podrške Sjedinjenih Američkih Država Izraelu u pitanju sukoba s Palestinom i trenutnog stanja u Pojasu Gaze.
Kao prvo, rat u Ukrajini vjerovatno će nestati s naslovnica međunarodnih medija, a izgledat će kao lokalni sukob u usporedbi s izraelskim ratom u Gazi, gdje još uvijek postoji opasnosti od eskalacije u regionalni rat.
S druge strane, sukob na Bliskom istoku daje Putinu jedinstvenu priliku da pokaže svoje vodstvo u antiameričkom taboru. On čak i ne treba otvoreno podržavati Hamas, samo treba u svakoj prilici ponavljati da su za sve krivi Amerikanci.
U prvim danima nakon Hamasovog napada na Izrael, ruski propagandni stroj promijenio je ton. Solovjev, TV voditelj s državnog TV kanala Russia 1, je Jevrej.
Prije nekoliko godina rekao je u intervjuu za izraelske medije da će, ako izbije rat u Izraelu, odletjeti u zemlju braniti svoju historijsku domovinu. Danas se Solovjova može čuti na televiziji kako osuđuje politiku Izraela.
Sam Putin je dugo vremena cijenio Izrael i uživao je blizak odnos s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom. Dvojica lidera imaju slične svjetonazore i slične političke metode – nijednom od njih nije previše stalo do demokracije.
Međutim, to sad nije ni važno. Putin je, usprkos svojim ličnim osjećajima prema Netanyahuu, kritizirao izraelske zračne napade i izrazio saučešće Gazi. Njemački kancelar Olaf Scholz nazvao je Putinov stav o Gazi ciničnim. No, optužbe Kremlja o licemjerju Zapada efektivne su diljem svijeta, piše Zigar za Foreign Affairs.
