Zovem se Suzana, imam šezdeset sedam godina i još uvijek radim kao medicinska sestra, često uzimajući dodatne smjene kako bih finansijski pomogla kćerki koja sama odgaja dvoje djece. Oni su moj cijeli svijet, moj razlog da ustajem i kad sam umorna, i moj život je godinama bio tih, predvidiv i bez ikakvih iznenađenja. Nakon što sam se davno razvela, nisam gradila nove odnose, jer sam mislila da su te priče ostale negdje daleko iza mene.
Te večeri, pred Božić, vratila sam se kući poslije posljednje smjene prije praznika, iscrpljena do kostiju, zagrijala ostatke večere i skuhala sebi čaj. Otvorila sam Facebook samo da na par minuta isključim mozak, nesvjesna da će mi se cijela prošlost sručiti pred oči. Skrolala sam bez razmišljanja dok nisam vidjela fotografiju koju sam prepoznala prije nego što sam uopšte shvatila šta gledam.
Na slici smo bili dvoje mladih ljudi, pomalo nesigurni, nasmijani, tijelima preblizu, i znala sam tačno gdje je snimljena, znala sam ko je muškarac pored mene – i znala sam da sam to ja. Pored mene je bio Dejan, moja prva ljubav, koji je jednog dana jednostavno nestao kada se njegova porodica preselila na drugi kraj zemlje, ostavivši me bez objašnjenja i sa pitanjem koje me pratilo cijeli život. Ispod fotografije je stajala poruka u kojoj je pisalo da me traži decenijama i da mi mora vratiti nešto što čuva već 45 godina… a tada sam, drhtećih ruku, odlučila da mu napišem poruku.
Otvorila sam poruku i nekoliko minuta samo gledala u prazno polje, jer mi se činilo da svaka riječ nosi težinu čitavog života. Ruke su mi drhtale dok sam kucala njegovo ime, nesigurna da li je uopšte ispravno da se javljam nakon toliko godina tišine. Na kraju sam napisala jednostavno da sam ja žena sa fotografije i da ne znam šta tačno traži, ali da sam živa i da sam tu. Kada sam pritisnula „send“, srce mi je tuklo kao da sam ponovo djevojka.
Odgovor je stigao brže nego što sam očekivala, gotovo kao da je čekao baš taj trenutak. Napisao je da ne može da vjeruje da mi se napokon javio i da je godinama strahovao da me nikada neće pronaći. Izvinjavao se već u prvoj poruci, iako još nije objasnio zašto je nestao. Čitajući te redove, osjetila sam kako mi se grlo steže.
Te noći gotovo da nisam spavala, jer su mi se u glavi miješala sjećanja iz mladosti sa sadašnjim trenutkom. Sjećala sam se šetnji, smijeha i planova koje smo pravili, ali i boli koja je ostala kada je nestao bez riječi. Dio mene je želio odgovore, a dio se bojao da ih čuje. Ipak, znala sam da se više ne mogu vratiti u tišinu.
Sljedećeg jutra mi je napisao dužu poruku u kojoj je napokon objasnio šta se desilo te davne godine. Njegov otac je iznenada teško obolio, a porodica je morala hitno da se preseli, bez vremena za oproštaje ili objašnjenja. Dejan je tvrdio da mi je pisao pisma, ali da se nikada nisu vratila, i da je vjerovao da sam ga namjerno zaboravila. Ta istina me je zaboljela više nego da je rekao da je otišao svojom voljom.
Rekla sam mu da nikada nisam dobila nijedno pismo i da sam godinama mislila da sam jednostavno ostavljena. U toj razmjeni poruka, shvatila sam koliko jedan nesporazum može obilježiti čitav život. Nismo krivili jedno drugo, jer smo oboje nosili svoje rane. To priznanje je donijelo čudno olakšanje.
Nakon nekoliko dana dopisivanja, predložio je da se čujemo telefonom, ako se osjećam spremno. Glas mu je bio stariji, dublji, ali u njemu sam prepoznala istu blagost koju sam voljela. Razgovarali smo satima, preskačući godine i nadoknađujući tišinu. Smijali smo se i plakali u istom dahu.
Ispričao mi je da je nakon toga imao brak koji se raspao i život koji je išao svojim tokom, ali da me nikada nije zaboravio. Rekao je da je čuvao jednu stvar svih ovih godina, uvjeren da će mi je jednog dana vratiti. Nisam ga pitala šta je to, jer sam osjećala da odgovor ima veću težinu uživo. Tajna je visila između nas.
Nekoliko sedmica kasnije, dogovorili smo susret u malom kafiću u mom gradu. Kada sam ga ugledala kako ulazi, srce mi je preskočilo, jer je vrijeme promijenilo lice, ali ne i osjećaj. Zagrlili smo se nespretno, kao dvoje ljudi koji se poznaju cijeli život, ali se ponovo upoznaju. Taj trenutak je bio tih i snažan.
Sjeli smo i pričali, bez žurbe, bez velikih riječi, samo iskreno. Tada je izvadio mali, izlizani kožni novčanik i položio ga na sto. Rekao je da mi ga je kupio kao student, sa namjerom da mi ga pokloni za rođendan koji nikada nije dočekao. Čuvao ga je 45 godina kao podsjetnik na mene.
Uzela sam ga u ruke i osjetila kako mi suze same teku, jer taj predmet nije bio vrijedan zbog materijala, već zbog vremena koje je preživio. U njemu je bila i naša stara fotografija, ista ona koja se pojavila na Facebooku. U tom trenutku sam shvatila da prošlost nije nestala, samo je čekala pravi trenutak. I taj trenutak je sada bio tu.
Nismo pokušavali da nadoknadimo izgubljene decenije, jer smo znali da to nije moguće. Umjesto toga, odlučili smo da upoznamo jedno drugo onakvi kakvi smo danas. Bez obećanja, bez velikih planova, samo sa iskrenom radoznalošću. To mi je dalo mir kakav nisam očekivala.
Počeli smo se viđati povremeno, šetati, piti kafu i pričati o svakodnevnim stvarima. Moja djeca i unuci su znali ko je on, ali nisu pravili od toga veliku priču. Sve je teklo prirodno, bez pritiska i bez straha. Prvi put sam osjećala da ne moram ništa dokazivati.
Shvatila sam da ljubav ne mora uvijek doći u savršenom trenutku, niti u savršenim godinama. Nekada dođe kasno, tiho, ali sa dubinom koju samo vrijeme može dati. Nisam žalila za propuštenim, jer sam znala da sam živjela svoj život kako sam najbolje umjela. Ovo je bio samo novi dodatak toj priči.
Dejan mi je jednom rekao da mu je pronalazak mene bio zatvaranje kruga koji ga je godinama mučio. Meni je značio isto, jer sam konačno dobila odgovore koje sam nosila u sebi. Više nije bilo pitanja „šta bi bilo da je ostao“. Ostalo je samo „šta je sada“.
Danas i dalje radim, i dalje brinem o porodici, ali moj život više nije sasvim tih i predvidiv. U njemu postoji neko ko me poznaje iz vremena kada sam bila djevojka, ali me poštuje kao ženu kakva sam danas. To je rijetka i dragocjena stvar. I ne uzimam je zdravo za gotovo.
Ako me neko pita da li vjerujem u sudbinu, ne znam šta da odgovorim. Znam samo da me jedan klik na Facebooku vratio dijelu mene za koji sam mislila da je zauvijek izgubljen. I da nikada nije kasno da se pronađe istina, zatvaranje i mir. Ponekad, čak i ljubav.
data-nosnippet>
