Godinama sam svako jutro kupovao dvije kifle od svoje male penzije, jednu bih pojeo, a drugu bacao u najdublji vir ispod starog mosta. Komšije su mi se smijale, djeca me zadirkivala, a pekar mi je govorio da sam lud što bacam hljeb dok narod gladuje. Ja sam ćutao i radio isto, jer sam znao nešto što niko drugi nije.
Zvali su me seoskom budalom i govorili da razgovaram s rijekom. Nisam im objašnjavao zašto stojim na mostu svako jutro niti zašto gledam u vodu kao da čekam odgovor. Neke tajne se ne dijele dok ne dođe vrijeme.
Onda je došla suša kakvu kraj nije pamtio i rijeka se povukla, otkrivajući kameno dno koje niko nikad nije vidio. Ljudi su sišli u korito rugajući se mom “viru”, a ja sam stajao po strani. Nisam znao da će ono što će ugledati natjerati pekara da klekne u mulj — i da se svima promijeni pogled na mene…
Pekar Nedim je prvi zakoračio u isušeno korito, očekujući da će pronaći hrđu, stare limenke ili komade plastike koje je rijeka godinama nosila, ali je umjesto toga ugledao neobično udubljenje u kamenu, potpuno prekriveno osušenim mrvicama hljeba. Spustio se na koljena, dodirnuo zemlju i osjetio kako mu se kroz prste probija hladnoća, dok mu se u stomaku stvarao čudan osjećaj nelagode. Pozvao je ostale.
Meštani su se okupili oko vira, zbunjeni prizorom koji nije ličio ni na šta što su do tada vidjeli, dok je tišina postajala sve teža. U pukotinama su se vidjele godinama taložene kore hljeba, ptičje perje i sitni oblutci koje voda nije odnijela. Niko nije govorio.
Jedan dječak je primijetio tamnu mrlju ispod sloja mulja i pozvao odrasle. Kada su rukama očistili kamen, ukazala se mala gomila kostiju, pažljivo skupljenih u prirodnoj šupljini stijene. Nekome je izletjelo da to nisu riblje kosti.
Dok su zvali policiju, Ibro je stajao po strani, oslonjen na svoj štap, gledajući tačno u mjesto gdje je godinama bacao kifle, kao da razgovara sa rijekom koja mu je toliko dugo čuvala tajnu. Srce mu je lupalo, ali lice mu je ostalo mirno, jer je znao da se ovaj trenutak morao desiti. Nije izgledao iznenađeno.
Ubrzo se saznalo da je prije mnogo godina u tom viru nestalo dijete iz sela i da je slučaj zatvoren kao nesreća jer tijelo nikada nije pronađeno. Rijeka je odnijela tragove, ali nije odnijela sjećanje. Riba, hranjena hljebom, čuvala je ostatke.
Ibro je tada tiho rekao da je sve počelo onog jutra kada je niz vodu ugledao malu dječiju cipelu kako se okreće u virovima. Od tog dana dolazio je svako jutro, bacajući kiflu ne iz ludila, nego iz poštovanja prema mrtvima. Govorio je da svaka duša zaslužuje mir.
Ljudi su ga gledali bez riječi, osjećajući kako im se vraćaju svi podsmijesi, ružne riječi i kamenčići koje su njihova djeca bacala za njim. Pekar Nedim je spustio glavu, jer je shvatio koliko je bio slijep. Sram ga je pekao jače od sunca.
Prišao je starcu i tiho zatražio oproštaj, govoreći da nije znao, da nije razumio, da mu je žao. Ibro je samo klimnuo glavom i rekao da nije važno ko je znao, nego ko je imao srca. Više nije imao snage za objašnjavanja.
Vest se proširila selom brže nego požar, a ljudi su počeli donositi cvijeće na mjesto vira, paleći svijeće i stojeći u tišini. Neki su plakali prvi put nakon mnogo godina. Rijeka je tog dana nosila samo odraze njihovih lica.
Narednih dana Ibro više nije dolazio na most, jer je rekao da sada može mirno da spava, znajući da je istina izašla na svjetlo. Njegov ritual je završio. Teret koji je nosio godinama konačno je spao sa njegovih ramena.
Pekar je okačio malu fotografiju mosta iznad kase i svakom djetetu koje bi ušlo davao kiflu više, govoreći da se hljeb ne baca i da se ljudi ne osuđuju. Njegova pekara je od tada mirisala drugačije. Kao da je mirisala na oproštaj.
Ljudi su počeli pozdravljati Ibru na ulici, skidati kape i nuditi mu mjesto u kafani. Više ga niko nije zvao ludim ribarom. Sada su govorili: “To je onaj što je čuvao istinu.”
Starac je jednom rekao da ne traži zahvalnost i da nije heroj, već samo čovjek koji nije mogao okrenuti glavu. Rekao je da tišina ponekad nosi veći teret nego vika. Malo ko je imao odgovor na to.
Rijeka se kasnije vratila u svoje korito, vir je opet postao dubok i mutan, ali selo više nikada nije bilo isto. A Ibro je dokazao da ponekad najtiši ljudi nose najveće priče.
