Godinama sam svake srijede mrzovoljno preuzimao torbu iz Bosne, punu pekmeza, vunenih čarapa i suhih šljiva. Sve mi je to išlo na živce, jer sam sebi govorio da u Njemačkoj imam sve što mi treba. U sebi sam mislio da je nena samo dosadna starica koja ne zna stati.
Većinu hrane sam bacao bez griže savjesti, uvjeren da mi ne treba. Smijao sam se prijateljima kad bih im rekao da mi baka još šalje domaće stvari. Nisam ni slutio koliko sam bio slijep.
A onda mi je jednog dana vozač autobusa rekao da torbe više nema — i da je nikada više neće biti. Otrčao sam kući i otvorio jedinu teglu koju tog puta nisam bacio. Kad sam u pekmezu ugledao mali presavijeni papirić, još nisam znao da će mi te riječi promijeniti sve…
Stajao sam u kuhinji sa otvorenom teglom pekmeza u rukama. Prsti su mi drhtali dok sam izvlačio mali presavijeni papirić. Srce mi je lupalo, ali nisam znao zašto. Samo sam osjećao da me čeka nešto teško.
Rukopis je bio njen, sitan i pomalo kriv. Čim sam vidio slova, knedla mi se stvorila u grlu. Papir je mirisao na šljive i dim iz stare peći. Sjeo sam za sto prije nego što sam počeo da čitam.
Pisalo je da zna da bacam hranu. Da je komšinica vidjela kontejner i rekla joj. Ali da joj nije važno šta radim sa teglama, nego da zna da sam barem jednom sedmično pomislio na nju.
Napisala je da joj je najveća radost bila pakovati torbu za mene. Da joj je to davalo razlog da ustane ujutru. Da je dok je miješala pekmez zamišljala kako sjedim u svojoj sobi daleko od kuće.
Pisalo je i da se ne brinem za nju. Da ima dovoljno svega, ali da nema mene. Da su joj ti paketi bili jedini način da me zagrli preko granice.
Tu mi je pero ispalo iz ruke. Suze su kapale po papiru. Nisam mogao da dišem.
Dalje je pisala da zna da je Njemačka hladna, ne zbog vremena nego zbog ljudi. Da želi da makar njene čarape griju moje noge. Da želi da njen pekmez podsjeti na jutra u dvorištu.
Rekla je da ne zamjera što sam bacao. Da je važno da sam dobro. Ali da ako ikad otvorim teglu i nađem ovu poruku, znači da je više nema.
Tada sam shvatio. Ta srijeda bez torbe nije bila obična. Bila je kraj.
Spustio sam se na pod kuhinje. Koljena su mi udarila o pločice. Jecao sam kao dijete koje je izgubilo sve.
Sjetio sam se kako sam je posljednji put zvao na brzinu. Kako sam rekao da nemam vremena. Kako sam obećao da ću doći “uskoro”.
Telefon sam uzeo u ruke, ali više nije bilo koga da zovem. Broj je i dalje stajao, ali glas više nikad neće odgovoriti.
Te noći sam otvorio sve preostale tegle koje nisam bacio. Svaku sam pomirisao. Svaku sam probao. U svakoj sam vidio njene ruke.
Počeo sam da nosim vunene čarape koje sam se ranije stidio. Počeo sam da pravim doručak sa njenim pekmezom. Kao mali ritual.
Nekoliko dana kasnije sam kupio kartu za Bosnu. Stajao sam pored njenog mezara sa praznom teglom u ruci. Rekao sam joj sve ono što nisam znao reći dok je bila živa.
Sad svake srijede zastanem na trenutak. Pogledam kroz prozor. I znam da negdje, iznad svega, jedna nena i dalje pakuje torbu.
Jer neke ljubavi shvatiš tek kad ostanu zatvorene u staklu.
