Na dan naše godišnjice braka, moj muž mi je predao omotnicu umotanu u zlatnu traku. Mislila sam da je to pismo puno lijepih riječi, možda avionske karte za putovanje koje smo planirali godinama. Ali kad sam je otvorila, shvatila sam da to nije poklon. To je bio kraj.
Te večeri smo sjedili za stolom, sve je izgledalo savršeno — svijeće, vino, osmijeh koji sam pokušavala da vjerujem da je iskren. Govorio je o poslu, o planovima, o svemu osim o nama. I onda, u jednom trenutku, posegnuo je za džepom i rekao: „Vrijeme je da ti dam nešto što sam dugo čuvao.“
U tom trenutku srce mi je zadrhtalo. Nisam mogla da zamislim ništa osim iznenađenja. Ali dok sam skidala traku i otvarala omotnicu, u stomaku mi je rastao neki neobjašnjiv osjećaj. Papir unutra nije bio ljubavno pismo. Bio je to dokument.
A prva riječ na njemu bila je — razvod. Papir mi je ispao iz ruku. Nisam mogla da vjerujem da gledam u dokument o razvodu. Na dan naše godišnjice. Na isti dan kad sam prije deset godina rekla “da” čovjeku za kojeg sam mislila da će me voljeti dok dišem.
Pogledala sam ga — miran, hladan, kao da mu je srce od kamena. „Šta je ovo, Marko?“ upitala sam, glasom koji se jedva čuo.
„Istina,“ rekao je tiho. „Ne mogu više da glumim.“ „Glumiti?“ ponovila sam. „Šta si tačno glumio? Ljubav? Život sa mnom?“
Nasmijao se onim umornim, tužnim smiješkom koji ne znači sreću, već odustajanje. „Znaš i sama da već dugo nismo isti. Pokušavao sam, ali… više ne osjećam ništa.“
Te riječi su me presjekle dublje nego što sam mislila da je moguće. „I zato si mi ovo dao danas? Na našu godišnjicu? Da mi uništiš svaki lijepi trenutak koji smo ikada imali?“ Slegnuo je ramenima. „Htjela si istinu. Eto je.“
Tada sam ustala, tiho, bez vike, bez drame. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno — deset godina pretvorilo se u jednu rečenicu. Gledala sam ga kako pije vino dok ja skupljam komadiće sebe s poda.
Kad sam došla do vrata, rekao je: „Nisam mislio da će ovako boljeti.“ „A jesi li mislio da će mene boljeti manje?“ odgovorila sam i izašla.
Noć je bila hladna, ali zrak čist, kao da mi je svemir dao znak da dišem, da preživim. Nisam znala gdje idem, samo da ne mogu ostati. Uspomene su me pratile, slike srećnih trenutaka koje sada više nisu imale smisla.
Sljedećih nekoliko dana nisam spavala. U glavi sam vrtjela svaku scenu našeg života, pokušavajući da pronađem trenutak kad je sve počelo da se raspada. Onda sam, među stvarima koje sam pakovala, pronašla naš stari album. I tamo, između fotografija s putovanja, nalazila su se pisma — njegova, rukom pisana, stara deset godina.
U jednom od njih pisalo je: „Ako ikada prestanem da te volim, nadam se da ćeš otići prije nego što ti to moram reći.“
Suze su mi ponovo potekle. Nisam otišla prije, jer nisam znala da je već tada prestao. Nisam shvatila da ljubav ne umire naglo, već tiho — u malim svakodnevnim tišinama, u pogledima koji izbjegavaju, u rečenicama koje ostaju nedovršene.
Mjesec dana kasnije, stigla je koverta s advokatskim pečatom. Nisam je otvorila. Spalila sam je, zajedno s našim starim čestitkama i uspomenama. Jer nisam željela da kraj bude potpis na papiru — željela sam da bude početak mene.
Danas, godinu kasnije, sjedim na istom mjestu gdje smo nekada slavili ljubav. Sama, ali mirna. I dok pijem vino, mislim o tome kako me uništio — a zapravo, naučio da volim sebe.
Jer najteže razočaranje ponekad postane najveće buđenje. I zato, kad me pitaju da li bih ga ponovo voljela, kažem: Ne bih. Ali zahvalna sam što me naučio da više nikada ne volim pogrešno.
