Nisam imala svoju djecu, ali sam imala njih tridesetoro u svakoj generaciji, i svaki mi je bio važan na svoj način. Ipak, Damir je bio poseban, sa očima koje su prerano naučile šta znači glad. Gledala sam kako ostaje u učionici dok drugi jedu i srce mi se lomilo svaki put.
Smislila sam malu laž da bih sačuvala njegovo dostojanstvo, govoreći mu da imam viška hrane koji bi se bacio ako ga ne pojede. Tako sam ga hranila pune četiri godine, a često bih ja kući odlazila praznog stomaka, ali punog srca. Nisam očekivala ništa zauzvrat, jer učiteljica ne pomaže zbog nagrade.
Onda je život okrenuo list i završila sam sama u staračkom domu, među hladnim zidovima i dugim tišinama, uvjerena da sam postala samo broj na vratima sobe 204. Mislila sam da me niko više ne pamti. Sve dok se jednog jutra vrata nisu otvorila — i dok nisam ugledala čovjeka u skupom odijelu koji je kleknuo preda mnom…
Stajala sam zbunjena pored kreveta dok je čovjek u skupom odijelu klečao ispred mene, držeći u rukama običnu salvetu sa sendvičem, kao da drži nešto svetije od zlata. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da povežem to lice sa dječakom koji je nekada skrivao glad u mojoj učionici. Kada je izgovorio moje ime, glas mu je zadrhtao i tada sam znala.
Rekao mi je da je Damir. Da nikada nije zaboravio one dane kada sam mu gurala sendvič u ruke i pravila se da imam viška hrane. Govorio je kako su ga ti mali obroci održali na nogama u najtežim godinama.
Sjeo je pored mog kreveta i počeo da priča o svom životu, o stipendijama, fakultetu i dugim noćima provedenim uz knjige. Rekao je da je danas direktor velike kompanije i da ga ljudi širom svijeta poznaju. A ja sam u tom trenutku vidjela samo onog mršavog dječaka.
Iz džepa je izvadio staru fotografiju naše učionice, požutjelu od vremena. Pokazao mi je gdje sjedi i rekao da je tada prvi put povjerovao da vrijedi nešto. Suze su mi same klizile niz obraze.
Ispričao mi je da je godinama tražio gdje sam završila. Kada je konačno saznao da sam u domu, odmah je došao. Rekao je da je morao lično da mi se zahvali.
Iz torbe je izvadio buket cvijeća i mali paket. U paketu je bio novi kaput i šal, jer je primijetio da mi je u sobi hladno. Taj gest me je pogodio jače od svih riječi.
Zvao je upravu doma i sredio da dobijem bolju sobu, bliže prozoru, sa više svjetla. Rekao je da želi da imam pogled, jer sam mu ja nekada otvorila vidike. Nisam znala da li da se smijem ili plačem.
Sljedećih dana je dolazio redovno, donosio knjige, kolače i uvijek bi mi ostavljao sendvič na stolu. Govorio je da je to naš mali ritual. Ostali štićenici doma su se pitali ko je taj čovjek koji svaki dan dolazi staroj učiteljici.
Jednom mi je priznao da sam mu bila jedina odrasla osoba koja ga nije gledala kao problem, nego kao dijete. Rekao je da je to promijenilo sve. Ja sam mu odgovorila da učitelji ne spašavaju svijet, nego djecu.
Obećao je da će finansirati stipendije za siromašne učenike u mojoj bivšoj školi. Rekao je da želi da nijedno dijete više ne sjedi gladno u klupi. Srce mi je bilo prepuno.
Kad bi odlazio, uvijek bi me zagrlio kao majku. Govorio je da sam mu dala više nego što ikada mogu shvatiti. Ja sam mu rekla da je on moj dokaz da dobrota ima smisla.
U domu više nisam bila samo broj na vratima. Bila sam “učiteljica Damira”. Osoblje mi se smiješilo, a ja sam hodnicima prolazila lakšim korakom.
Svake večeri bih mislila na sve one sendviče koje sam dijelila. Nisam znala da sam tada hranila budućnost. Mislila sam da samo pomažem djetetu.
Danas znam da nijedna žrtva učinjena iz ljubavi ne propada. Sve se vrati, samo u drugačijem obliku. Ponekad u obliku čovjeka koji kleči pred tobom.
A ja, stara učiteljica bez vlastite djece, dobila sam sina kada mi je najviše trebao.
