Došla sam iz Slavonije u Zagreb sa punim torbama domaće hrane, noseći ajvar, krompir i hleb koji sam sama mesila, radujući se što ću videti sina. Snaja me je dočekala pred svojim prijateljicama, mršteći se i govoreći da joj torbe smrde. Rekla mi je da se gubim iz njenog stana jer je “ovo grad, a ne selo”.
Ćutala sam, pokupila svoje kese i izašla napolje pognute glave, dok je moj sin stajao kao ukopan i nije rekao ni riječ. Sjela sam na klupu u parku, držeći torbe u krilu, dok mi je hladan vazduh ulazio u kosti. Nisam plakala — samo sam gledala u zemlju i pitala se gdje sam pogriješila.
Dok je ona gore prskala osvježivač vazduha po stanu, nisam znala da mi je iz džepa ispala stara koverta. Nisam znala da će je pronaći na podu. I nisam znala da će ono što je unutra natjerati snaju da istrči bosa na snijeg…
Ivana je otvorila kovertu bez ikakve namjere, misleći da će unutra pronaći neki recept ili spisak zimnice. Međutim, prvo što je ugledala bio je ugovor o prodaji njive u Slavoniji, ovjeren i star nekoliko mjeseci. Ruke su joj zadrhtale dok je čitala ime vlasnika.
Ispod ugovora nalazilo se pismo napisano drhtavim rukopisom. Kata je u njemu pisala kako prodaje posljednje što ima da bi sin i snaja mogli zadržati stan. Pisala je da ne želi da oni ikada saznaju istinu.
Ivana je osjetila kako joj se stomak okreće. Shvatila je da žena koju je upravo ponizila nije došla po zahvalnost, nego da im donese hranu i mir. Sve riječi koje je izgovorila u bijesu sada su joj odzvanjale u glavi.
Bez kaputa i cipela, izletjela je iz stana, trčeći niz stepenice dok su joj čarape klizile po hladnom kamenu. Nije osjećala snijeg pod nogama, samo paniku da je možda već kasno. U glavi joj je bila samo jedna slika — starica sama na klupi.
Našla ju je u parku, pogrbljenu, sa torbama u krilu i pogledom koji je bio umoran od života. Ivana je kleknula ispred nje, uhvatila je za ruke i počela da plače. Ljudi su prolazili, ali ona nije marila.
Kroz suze je govorila da joj je žao, da nije znala i da je bila glupa. Gurala joj je papire u ruke, pokušavajući da objasni šta je pročitala. Kata ju je gledala zbunjeno, ne razumijevajući zašto se snaja sada ponaša kao drugo biće.
Kada je shvatila o čemu se radi, Kata je tiho rekla da nije prodala zemlju zbog njih dvoje, nego zbog sina. Rekla je da majke ne prave račune kad je dijete u pitanju. Ivana je tada spustila glavu.
Sin je dotrčao nekoliko minuta kasnije, zbunjen i posramljen. Kad je vidio majku na klupi i ženu na koljenima, konačno je shvatio razmjere svoje šutnje. Prišao je i zagrlio majku prvi put nakon dugo vremena.
Vratili su se zajedno u stan koji je prije sat vremena bio mjesto poniženja. Ivana je sama odnijela torbe u kuhinju, oprala Kati ruke i skuhala joj čaj. Svaki pokret joj je bio pun kajanja.
Te večeri su sjedili za istim stolom, ali niko nije govorio o luksuzu, karijerama ili imidžu. Govorilo se o djetinjstvu, o njivi, o teškim godinama. Kuća je prvi put zvučala kao dom.
Ivana je priznala da ju je sram svojih riječi. Kata joj je rekla da svako griješi, ali da se čovjek poznaje po tome šta uradi poslije greške. Te riječi su ostale da vise u vazduhu.
Narednih dana Ivana je zvala Katinu rodbinu i molila da joj pomognu da otkupi dio zemlje nazad. Nije znala hoće li uspjeti, ali je pokušavala. Po prvi put je shvatila vrijednost onoga što je skoro izgubila.
Komšije su saznale šta se desilo, ali Kata nikome nije dozvolila da ružno govori o snaji. Rekla je da je važno da se ljudi mijenjaju, a ne da se sude. To je bila njena najveća snaga.
Ivana je počela često ići u Slavoniju sa Katom. Učila je da mijesi hljeb i pravi ajvar. Grad joj više nije bio centar svijeta.
A Kata je znala jedno — torbe možda “mirišu na selo”, ali u njima je bila ljubav. I upravo ta ljubav je vratila porodicu sa ivice ponora.
