Prodala sam njivu i sve što sam imala da bih Dejanu kupila auto o kojem je sanjao, vjerujući da će mu to donijeti bolji život. Tog dana me je povezao do grada, ali kad je vidio djevojku kako nas gleda, rekao mi je da izađem jer ga “sramotim”. Stajala sam na kiši sa kesom u ruci, ne shvatajući kako majka može postati teret sopstvenom djetetu.
Spasio me je nepoznati taksista koji me besplatno odvezao kući, dok sam ćutala cijelim putem jer više nisam imala snage ni da plačem. Uveče sam sjedila sama u kuhinji, gledala u zid i pitala se gdje sam pogriješila. Nisam ga mrzila — samo me je boljelo.
Sutradan sam čula da je plac konačno prodat i znala sam da će se pojaviti. I zaista, Dejan je došao sav ponizan, govoreći da mu je žao i da želi da se “pomirimo”. Tada još nije znao da ga na vratima neće dočekati majčina ruka — nego čovjek u odijelu sa papirima koji će mu promijeniti život…
Sjedila sam za stolom kad sam čula kako neko nervozno lupa na vrata, već znajući ko je, jer majčinsko srce prepozna korake i kad ne želi. Dejan je stajao ispred mene sa lažnim osmijehom, govoreći kako mu je žao i kako je sve bio nesporazum. Gledala sam ga i shvatila da u njegovim očima nema kajanja, samo računice.
Počeo je pričati kako mu trebaju pare da “sredi neke stvari”, kako će se promijeniti i kako me voli. Nisam odgovarala, jer sam već donijela odluku. Samo sam mu rekla da uđe.
U dnevnoj sobi je sjedio čovjek u sivom odijelu, miran i hladan, sa fasciklom na koljenima. Dejan se zbunio, gledao čas u mene, čas u nepoznatog čovjeka. Tada sam rekla da je to advokat.
Advokat je polako otvorio papire i počeo da čita dokument kojim sam svu imovinu prepisala u humanitarni fond za stare žene koje nemaju nikoga. Rekao je da je prodaja placa već završena i da novac više ne pripada meni, niti ikome iz porodice. Dejan je problijedio.
Pokušao je vikati, govorio je da sam luda i da nema pravo da mu to uradim. Advokat je mirno objasnio da je sve urađeno po zakonu i da je potpis već ovjeren. Ja sam ćutala.
Dejan je pao na koljena, moleći da povučem odluku, obećavajući da će se promijeniti. Gledala sam ga dugo i vidjela istog onog dječaka kojeg sam nekad nosila na leđima. Ali sam isto tako vidjela i čovjeka koji me izbacio na kišu.
Rekla sam mu da nisam majka koja kažnjava, nego žena koja više neće dozvoliti da je gaze. Rekla sam mu da sam mu dala život, ali da nisam dužna da mu dam i svoju starost. Suze su mu padale po podu.
Advokat je ustao, pokupio papire i rekao da je razgovor završen. Dejan je još pokušao da me zagrli, ali sam se pomjerila. Nisam imala snage.
Kad su otišli, sjela sam sama u kuhinju i prvi put poslije dugo vremena osjetila mir. Nisam slavila. Samo sam disala.
Taksista Miloš je svratio kasnije da vidi jesam li dobro. Donio mi je hljeb i mlijeko i rekao da u svijetu još ima dobrih ljudi. Zahvalila sam mu tiho.
Dani su prolazili mirnije nego prije. Naučila sam da pijem kafu sama, da gledam televizor bez zvuka i da ne čekam nikoga. Te tišine više nisu boljela.
Čula sam da je Dejan prodao BMW i vratio se u podstanare. Nisam se radovala njegovoj nesreći. Samo sam se molila da nešto nauči.
Shvatila sam da roditeljstvo ne znači beskrajno trpjeti. Ponekad ljubav znači stati. Ponekad znači pustiti.
Ja sam izgubila sina onog dana kad me izbacio iz auta. Ali sam dobila dostojanstvo.
I danas, kad padne kiša, sjetim se tog pljuska. Ali sada znam da me više niko neće izbaciti iz mog života.
