Bio sam uspješan menadžer i godinama sam krio svoje seosko porijeklo od urbanih kolega. Kada je moja majka Fatima došla na proslavu unapređenja u staroj odjeći, noseći mi domaću sirnicu u plastičnoj kesi, osjetio sam kako me stid guši pred svima. Jedan podrugljiv komentar kolege bio je dovoljan da izgubim kontrolu.
Izvukao sam majku u hodnik, oteo joj tepsiju iz ruku i pred njenim očima bacio pitu u kantu za smeće. Vikao sam da me ne sramoti tom hranom sa sela i rekao joj da ode kući. Ona nije rekla ni riječ, samo je spustila pogled i otišla.
Sutradan sam se probudio sa teškim osjećajem krivice i otišao kod nje da se iskupim novcem. Vrata kuće su bila otključana, a unutra me dočekala tišina koja me je uplašila. Kada sam ušao u kuhinju i vidio šta stoji na stolu, shvatio sam da je kasno.
Stajao sam u majčinoj kuhinji i gledao u sto kao da ne pripada tom prostoru. Miris pite bio je još uvijek tu, blag i poznat, ali sada me je gušio. Tepsija je bila pažljivo oprana, ivice obrisane, kao da nikada nije bila u smeću. Srce mi je lupalo jače nego ikada.
Pored pite stajala je mala prazna kutijica od lijekova. Prepoznao sam je odmah jer sam joj je ranije kupovao u apoteci. U tom trenutku sam osjetio kako mi se noge odsijecaju. Nešto mi je govorilo da neću voljeti ono što ću saznati.
Pismo je bilo presavijeno i ostavljeno tačno pored tepsije. Mojim imenom bilo je ispisano istim rukopisom kojim mi je nekada pisala poruke za put. Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarao. Već nakon prve rečenice suze su mi zamutile vid.
Pisala je tiho, bez optužbi i bez gorčine. Rekla je da zna da me je osramotila, iako to nikada nije bila njena namjera. Pisala je da je samo željela da me vidi sretnog i da me nahrani, kao kada sam bio dijete. Ta jednostavnost me je slomila.
U pismu je priznala da je već neko vrijeme bolesna. Nije htjela da mi kaže jer je znala koliko sam zauzet i koliko mi znači posao. Rekla je da joj je bilo lakše da trpi sama nego da mi bude teret. Svaka riječ me je boljela više od prethodne.
Napisala je da je pitu izvadila iz smeća jer nije mogla podnijeti pomisao da je bacila ono što je pravila s ljubavlju. Rekla je da je oprala tepsiju i ponovo složila komade, jer je vjerovala da ću se vratiti. Vjerovala je u mene čak i nakon onoga što sam joj učinio. Ta vjera me je dotukla.
Shvatio sam da je ona te noći otišla kući gladna i povrijeđena. Ja sam u to vrijeme slavio sa ljudima koji su se smijali mojim korijenima. Nisam primijetio da mi se smiješe samo dok im odgovaram. U tom trenutku mi je postalo jasno koliko sam bio slijep.
Počeo sam da je dozivam po kući, iako sam znao da mi se neće javiti. Otvorio sam svaku sobu, svaki ormar, kao da tražim opravdanje. Tišina je bila preglasna. Nikada ranije nisam osjetio takav strah.
Kasnije tog dana saznao sam da je majka završila u bolnici iste noći kada sam je otjerao. Njeno tijelo više nije imalo snage da izdrži. Doktori su rekli da se previše iscrpila i da je sve skrivala. Ja sam skrivao porijeklo, a ona je skrivala bol.
Posjetio sam je u bolnici, ali me nije prepoznala. Držao sam je za ruku i govorio joj da mi je žao. Nisam znao da li me čuje, ali sam govorio jer sam morao. To je bio prvi put da sam iskreno govorio nakon dugo vremena.
Umrla je nekoliko dana kasnije, tiho i bez drame. U njenim stvarima nije bilo ničega vrijednog novca. Bilo je samo fotografija, starih recepata i uspomena. I jedna prazna tepsija.
Nakon sahrane sam prestao da idem na proslave i poslovna okupljanja. Ljudi su primijetili promjenu, ali niko nije znao razlog. Nisam imao snage da objašnjavam. Neke lekcije se uče u tišini.
Danas više ne krijem odakle dolazim. Govorim o selu, o majci i o piti koju je pravila. Neki se i dalje podsmjehuju, ali mene to više ne dotiče. Naučio sam šta zaista ima vrijednost.
Svaki put kada osjetim miris domaće pite, zastanem. Sjetim se njenih ruku i njenog pogleda. Sjetim se koliko sam bio slab dok sam mislio da sam jak. Taj miris me je naučio poniznosti.
Ako me neko pita zašto sam se promijenio, ne ulazim u detalje. Kažem samo da sam jednom bacio ono najvrijednije što sam imao. I da sam to shvatio tek kada više nije bilo koga da zamolim za oproštaj.
