Oglasi - Advertisement

„Tata, danas sam video mamu u školi. Rekla mi je da više ne idem kući s tobom.“Karton soka mi je skoro ispao iz ruke. Moj sedmogodišnji sin Liam stajao je ispred mene, ranac mu je visio s ramena, kravata krivo zavezana.

Čučnuo sam ispred njega, srce mi je lupalo. „Šta si rekao, sine?“„Video sam mamu,“ ponovio je mirno. „Nosila je plavu haljinu. Rekla je da će uskoro doći po mene. I da ne smem nikome reći.“

Oglasi - Advertisement

Moje grlo se steglo. „Liam… znaš da je mama… da nje više nema, zar ne?“On je klimnuo, a onda prstom pokazao na porodičnu fotografiju na kaminu. „Ali nasmejala se. Baš ovako.“

Te noći, kada je zaspao, ostao sam sam u dnevnoj sobi. Izvukao sam stari, prašnjavi dosije iz ormarića — i stranice koje sam pročitao otkrile su mi nešto što mi je nateralo ledenu jezu niz kičmu…

Nisam spavao do zore. Papiri koje sam izvadio bili su deo istrage koja je završila onog dana kada su mi rekli da je moja supruga, Sarah, poginula u nesreći. Ali sada, gledajući hladne crno-bele izveštaje, shvatio sam da nikada nisam obratio pažnju na detalje.

U zapisniku o nesreći stajala je rečenica koju sam ranije preskočio: „Telo nije identifikovano od strane porodice, već samo preliminarnom potvrdom ličnih predmeta.“Ruke su mi drhtale. Zar je moguće da telo nikada nije bilo u potpunosti potvrđeno? Zar sam slepo poverovao?

Sećanja su mi navirala — kako su mi rekli da ne mogu da je vidim jer je „previše oštećena“, kako sam potpisao papire dok sam bio u šoku.Liamovi reči odzvanjali su mi u glavi. Plava haljina. Osmijeh. „Doći će po mene.“

Sutradan sam otišao do škole. Razgovarao sam sa učiteljicom, pokušao da prikrijem nervozu. Ona je oklevala, a onda priznala: „Gospodine Ross, Liam nije slagao. Više puta smo primetili ženu koja stoji blizu ograde. Izgleda… kao njegova majka. Ali mislili smo da je to možda tetka, jer…“ Zaustavila se. „Izgleda potpuno isto kao na fotografijama u učionici.“

Kolena su mi zaklecala.Te večeri sam počeo da pretražujem stare kontakte. Policajca koji je bio na slučaju nisam uspeo da dobijem, ali novinarka koja je tada pisala o nesreći pristala je da se nađe sa mnom.

Donela je fasciklu punu fotografija sa mesta događaja. Na jednoj slici, mutnoj ali jasnoj, videlo se telo — ili bolje rečeno, figura prekrivena crnim čaršavom. Nije bilo detalja koji bi nepobitno dokazali da je to Sarah.

„Nisam želela da kažem tada,“ rekla je novinarka, „ali iskreno, sve je bilo previše brzo zatvoreno. Kao da je neko želeo da se dosije zaključa što pre.“

Te noći nisam mogao da dišem od pomisli. Ako je Sarah živa, gde je bila ovih godina? Zašto bi se skrivala? I zašto bi sada, posle sedam godina, dolazila u školu da govori našem sinu da ne ide više kući sa mnom?

Liam je spavao u svojoj sobi, a ja sam sedeo pored njegovog kreveta, gledao ga kako mirno diše. Čuvao sam ga, ali u meni je tinjala panika: ako je Sarah zaista živa, da li će pokušati da ga odvede?

Dani su prolazili, a moja opsesija je rasla. Pratio sam svaki trag, proveravao svaku senku oko škole. Onda, jedne večeri, kada sam parkirao kola nekoliko blokova dalje, video sam je.

Stajala je pod svetlom ulične lampe, obučena u jednostavnu plavu haljinu. Njeno lice — lice koje sam oplakivao godinama — bilo je stvarno. Živo.

Moje srce je htelo da eksplodira. Nisam znao da li da potrčim ili da pobegnem.Ali tada je Sarah podigla pogled, i naše oči su se srele. U njenom izrazu nije bilo kajanja, već samo reči koje sam jasno pročitao s njenih usana:„On pripada meni.“

PREUZMITE BESPLATNO!

SAMO ZA NAŠE ČITATELJE!

Unesite svoj e-mail kako biste dobili BESPLATNI PRIRUČNIK "Ljekovito bilje". Otkrijte jednostavne korake za korištenje prirodnih lijekova i unaprijedite svoje zdravlje na prirodan način! 

Preuzmite knjigu jednim klikom!F