Jelena je radila u jednom od najekskluzivnijih restorana u Beogradu, mjestu gdje su političari i biznismeni šaptali dogovore uz kristalne čaše i skupe boce vina. Te večeri atmosfera je bila napeta čim je stigla informacija da dolazi Viktor Kovač sa kćerkom. Svi su znali da se s njim ne pravi greška, da je čovjek koji nikada ne ponavlja zahtjev. Jelena je samo željela da smjena prođe bez problema.
Dan je ionako bio težak, jer je na kalendaru stajao datum koji je nikada nije prestajao boljeti. Prošle su dvije godine od noći kada su joj u privatnoj klinici rekli da je njena beba rođena bez znakova života. Nije dobila priliku ni da je vidi, ni da je drži, samo potpis na papiru i tihi izraz saučešća. Naučila je živjeti s tom prazninom, ali nikada je nije prestala osjećati.
Kada je Viktor ušao, restoran je gotovo utihnuo, kao da je vazduh postao teži. Bio je visok, hladnog izraza lica, sa očima koje su djelovale kao da sve primjećuju. Pored njega je bila djevojčica, sitna i blijeda, sa plišanim zecom u rukama. Sofija Kovač, dijete koje nikada nije progovorilo.
Jelena je prišla stolu sa profesionalnim osmijehom i počela sipati vodu, pokušavajući da ne razmišlja o djevojčici. Kada joj je rukav dotakao kecelju, lagani miris vanilije i lavande proširio se zrakom. Sofija je podigla pogled i ukočila se, kao da je osjetila nešto poznato. U tom trenutku zec joj je ispao iz ruke.
Djevojčica je naglo zgrabila Jeleninu kecelju i stisnula je nevjerovatnom snagom. Njene oči su bile pune panike i čežnje, kao da se boji da će opet ostati sama. Jelena je osjetila kako joj srce lupa u grlu, jer je taj pogled bio previše intenzivan da bi bio slučajan. A onda je Sofija tiho izgovorila: „Mama.“
Restoran je zanijemio, a Viktor je ustao tako naglo da je stolica zaskričala po podu. Gledao je Jelenu kao da prvi put vidi njeno lice, kao da traži potvrdu u crtama koje su mu odjednom postale poznate. Sofija je sada glasnije ponavljala „Mama“, pružajući ruke prema njoj. Jelena je osjećala da joj se noge odsijecaju.
Viktor je naredio obezbjeđenju da zaključa vrata i zamolio Jelenu da ostane. Njegov glas više nije bio samo autoritativan, već je u njemu bilo nečeg slomljenog. Pitao ju je da li je ikada imala dijete, a ona je klimnula, glasom jedva izgovarajući istinu. Rekla mu je da joj je rečeno da beba nije preživjela.
U privatnoj sobi restorana razgovor je postao ozbiljan i tih. Viktor je objasnio da je Sofija usvojena iz jedne privatne klinike u Austriji prije dvije godine, pod posebnim uslovima i uz diskreciju. Nije znao detalje, jer je sve organizovao posrednik kome je vjerovao. Kada je čuo ime klinike koje je Jelena spomenula, lice mu je problijedilo.
Jelena je drhtavim rukama pokazala narukvicu koju je čuvala kao jedini dokaz da je ikada bila majka. Na njoj je bio datum i ime koje nikada nije stigla dati djetetu, jer joj to nisu dozvolili. Viktor je zamolio svog advokata da odmah provjeri dokumentaciju o usvajanju. U prostoriji je vladala napetost kakvu niko nije mogao ignorisati.
DNK test je organizovan u najkraćem mogućem roku, a čekanje je bilo mučno za oboje. Jelena je svake noći ležala budna pitajući se da li se nada uzalud. Viktor je prvi put u životu izgledao kao čovjek koji se boji istine. Sofija je, međutim, svaki put kada bi vidjela Jelenu, instinktivno posezala prema njoj.
Rezultati su stigli nakon nekoliko dana i potvrdili ono što su oboje već osjećali. Sofija je bila Jelenina biološka kćerka. Dokumenti su pokazali da je u klinici došlo do manipulacije i nezakonite prodaje novorođenčadi. Jelena je ostala bez daha kada je to pročitala.
Viktor je reagovao brzo i bez oklijevanja, pokrenuvši pravni postupak protiv klinike i posrednika. Njegova hladna kontrola sada je bila usmjerena na razotkrivanje istine. Ipak, prema Jeleni je pokazivao poštovanje i razumijevanje, jer je znao da mu je sudbina dijete donijela na način koji niko nije planirao. Oboje su bili žrtve iste prevare.
Jelena je dobila priliku da polako uđe u Sofijin život bez naglih odluka. Nisu željeli da dijete prolazi kroz još jedan šok. Psiholozi su primijetili da Sofija reaguje smirenije kada je Jelena u blizini. Kao da je prepoznala majku prije nego što je iko drugi shvatio istinu.
Viktor je prvi put otvoreno govorio o strahu koji je nosio od dana kada je usvojio Sofiju. Smatrao je da je on razlog njene šutnje, da nije bio dovoljno dobar otac. Jelena je vidjela da iza njegovog imena i moći stoji čovjek koji se boji da izgubi jedino biće koje voli. Njihov odnos počeo se graditi na zajedničkoj brizi.
S vremenom su dogovorili zajedničko starateljstvo, jer su oboje shvatili da Sofiji trebaju i majka i otac. Jelena nije željela da dijete izgubi sigurnost koju je imalo. Viktor nije želio da joj oduzme majčinsku vezu koja je bila očigledna. Odluka je donesena bez borbe.
Mediji su pokušali doći do priče, ali Viktor je zaštitio privatnost djeteta. Klinika je zatvorena, a odgovorni su procesuirani. Jelena je konačno dobila pravdu za noć kada joj je oduzeto dijete. Ipak, najvažnije je bilo ono što se dešavalo unutar njihovog doma.
Sofija je počela govoriti sve češće, najviše kada bi bila sa Jelenom. Njene prve rečenice bile su jednostavne, ali su nosile težinu dvije izgubljene godine. Jelena je svaki put kada bi je zagrlila osjećala da joj se srce ponovo sastavlja. Viktor je to posmatrao sa tihim olakšanjem.
Jednog popodneva, dok su sjedili zajedno u parku, Sofija je uhvatila oboje za ruke. Nije bilo više suza ni straha u njenim očima. Jelena je znala da sudbina ponekad razori život da bi ga ponovo sastavila na drugačiji način. A Viktor je po prvi put izgledao kao čovjek koji vjeruje u čuda.
I tako je riječ „Mama“, izgovorena u tišini luksuznog restorana, postala početak istine koju niko nije očekivao. Ono što je počelo kao šok, završilo je kao ponovno rođenje jedne porodice. Sudbina je možda bila okrutna, ali im je dala drugu šansu. A ovaj put, niko nije namjeravao da je izgubi.
data-nosnippet>
