Mirno sam joj objasnila da je ograda tu bila mnogo prije nego što sam kupila kuću i da, koliko znam, nikada nije predstavljala problem. Samo je prevrnula očima, nešto promrmljala sebi u bradu i otišla. Bila sam uvjerena da će se na tome završiti. Međutim, sedam dana kasnije dočekalo me neugodno iznenađenje. Na sandučetu me čekalo službeno obavještenje da je neko prijavio moju ogradu zbog navodnog kršenja propisane visine.
Sutradan ujutro komšinica je stajala u svom dvorištu s šoljicom kafe i zadovoljno me posmatrala dok sam čitala obavještenje. Kada su nam se pogledi sreli, glasno je dobacila da su pravila ista za sve i da ću sljedeći put razmisliti prije nego što ih prekršim. Nisam joj odgovarala. Samo sam ušla u kuću i sačekala dan inspekcije.
Kada je u četvrtak stigao gradski inspektor, komšinica je čak uzela slobodan dan kako bi sve gledala iz prvog reda. Dok je inspektor pažljivo mjerio svaki dio moje ograde, ona ga je svakih nekoliko minuta pitala da li je konačno pronašao prekršaj. Nakon što je završio mjerenje, zatvorio je fasciklu i mirno rekao da je ograda potpuno u skladu sa svim propisima. Osmijeh joj je istog trenutka nestao s lica. Zatim je zastao, pogledao prema njenom dvorištu i rekao da bi sada želio pregledati jednu stvar upravo na njenom posjedu. Bez riječi sam krenula za njim.
Inspektor je mirnim korakom prišao ogradi koja je razdvajala naše dvije parcele. Komšinica je i dalje pokušavala zadržati osmijeh, uvjerena da se radi o običnoj formalnosti. Čak je kroz smijeh rekla da slobodno pregleda sve jer kod nje sigurno nema nikakvih problema. Nije ni slutila da će se narednih nekoliko minuta potpuno promijeniti.
Najprije je izvadio metar i provjerio nekoliko tačaka uz njenu ogradu. Zatim je podigao pogled prema velikoj drvenoj šupi koju je nedavno izgradila u zadnjem dijelu dvorišta. Zapisao je nekoliko bilješki i zamolio je da mu pokaže dozvolu za izgradnju.
Na njenom licu prvi put se pojavila nelagoda. Rekla je da nije znala da joj je dozvola potrebna jer je šupa „ionako mala“. Inspektor joj je ljubazno objasnio da svaki trajni objekat iznad određene veličine mora biti prijavljen i evidentiran prema lokalnim propisima.
Dok je razgovarao s njom, primijetio je i da je dio šupe postavljen vrlo blizu granice između naših parcela. Ponovo je izmjerio udaljenost, pogledao u plan koji je imao sa sobom i tiho klimnuo glavom. Očigledno je potvrdio ono što je posumnjao čim ju je ugledao.
Komšinica je počela objašnjavati da joj je izvođač rekao kako je sve urađeno ispravno. Inspektor nije ulazio u raspravu. Samo je rekao da će služba provjeriti dokumentaciju i da će ona dobiti službeno rješenje o daljnjem postupku.
Nakon toga zastao je kod njenog novog betonskog prilaza. Upitao ju je kada je izveden i da li je prijavljena izmjena odvodnje oborinskih voda. Ona je zbunjeno odgovorila da nije ni znala da je to potrebno.
Inspektor je mirno zapisivao svaku informaciju. Nije bio neugodan niti je podizao glas. Samo je radio svoj posao jednako temeljito kao što ga je radio i u mom dvorištu. Tada sam shvatila da se prema svima odnosi potpuno isto.
Komšinica je postajala sve nervoznija. Počela je govoriti da je sve ovo nepravedno i da je inspektor došao samo zato što je pregledao moju ogradu. On joj je smireno objasnio da je, kada je već na terenu, dužan reagovati ako uoči moguće nepravilnosti na susjednim parcelama.
Nekoliko naših komšija izašlo je na ulicu kada su vidjeli šta se događa. Nisu došli da joj se rugaju. Samo ih je zanimalo zašto inspekcija toliko dugo traje. Komšinica je očigledno osjećala da joj je zbog toga još neugodnije.
Kada je završio pregled, inspektor je zatvorio fasciklu i rekao da će konačnu odluku donijeti nakon provjere dokumentacije. Dodao je da bi mnogi problemi bili izbjegnuti da je prije gradnje zatražila potrebne informacije umjesto da pretpostavlja da je sve u redu.
U tom trenutku više nije izgledala samouvjereno kao nekoliko sati ranije. Sjela je na stepenice svoje terase i spustila glavu u ruke. Prvi put otkako se doselila djelovala je potpuno slomljeno.
Nekoliko minuta kasnije prišla sam joj. Iskreno, mogla sam likovati ili joj vratiti sve zajedljive komentare koje sam mjesecima slušala. Ali nisam vidjela nikakav smisao u tome. Samo sam je pitala da li je dobro.
Pogledala me iznenađeno, a zatim joj je lice prekrio stid. Rekla je da nije očekivala da ću joj prići nakon svega što mi je priredila. Priznala je da je prijavila moju ogradu jer ju je nerviralo što se, po njenom mišljenju, svi u ulici ponašaju kao da pravila nisu važna.
Zatim je duboko uzdahnula i rekla nešto što niko nije očekivao. Ispričala mi je da je prije preseljenja živjela u naselju gdje su godinama vodili sporove sa susjedima zbog nelegalne gradnje i da je zbog toga postala pretjerano nepovjerljiva. Rekla je da je svaku sitnicu počela doživljavati kao potencijalni problem.
Nisam opravdavala njen postupak, ali sam napokon razumjela odakle dolazi tolika potreba da kontroliše sve oko sebe. Rekla sam joj da se nova zajednica ne gradi prijavama i svađama, nego razgovorom. Da me prvo pitala za ogradu, pokazala bih joj dokumentaciju i završili bismo priču za pet minuta.
Nekoliko dana kasnije pokucala je na moja vrata. U rukama je držala malu biljku u saksiji i iskreno se izvinila zbog svega. Rekla je da je već kontaktirala gradsku službu kako bi riješila sve što treba oko svoje šupe i prilaza te da više ne želi započinjati sukobe.
Od tada su se naši odnosi potpuno promijenili. Više nije komentarisala moje cvijeće, kante za smeće ni zvona na terasi. Ponekad bismo čak zajedno zalijevale biljke i razgovarale o sasvim običnim stvarima koje komšije dijele.
Kada danas pogledam svoju ogradu, ne podsjeća me na prijavu niti na inspekciju. Podsjeća me da je ponekad dovoljno malo strpljenja da se sukob ne pretvori u dugogodišnje neprijateljstvo. A moja komšinica je tog dana shvatila da traženje tuđih grešaka često završi tako što prvo moraš pogledati u vlastito dvorište.
