U našoj staroj zgradi u Sarajevu niko nije pričao o Vesni.
Ne zbog sažaljenja.
Ne zbog tračeva.
Čak ni zbog straha.
U ovakvim zgradama brzo naučiš da postoje imena koja se ne izgovaraju naglas.
Samo se šapuću po hodnicima.
Ili se zakopaju zajedno sa vlagom u zidovima.
Vesna je živjela sama u stanu 3B.
Uvijek u istom sivom kućnom ogrtaču, sa kesom iz prodavnice u ruci i kosom zavezanom na brzinu kao da joj više nije bilo stalo ni kako izgleda ni da li je iko vidi.
Otkako je nestao njen šestogodišnji sin Luka, prestala je biti osoba koju smo ranije poznavali.
Prije je prodavala sladolede djeci ispred zgrade.
Prije je čistila stepenice i pjevušila stare pjesme dok prostire veš.
Prije je glasno govorila “dobro jutro” svakome ko prođe hodnikom.
Poslije toga samo je hodala uz zidove kao neko ko se izvinjava što je još živ.
Noć kada je dječak nestao padala je jaka kiša.
Toga se svi sjećamo.
Ali najviše se sjećamo njenog vrištanja.
Vesna je bosa istrčala niz stepenice potpuno blijeda i mokra od kiše, vičući Lukino ime toliko glasno da su se ljudima palila svjetla po cijeloj zgradi.
Tražili smo ga svuda.
Po podrumima.
Krovovima.
Napustenim garažama.
Kontejnerima.
Nije ostala ni jedna patika.
Ni majica.
Ni kap krvi.
Ni jedan jedini trag.
Trećeg dana policija je prestala dolaziti.
Sedmog su komšije prestale pomagati.
Poslije mjesec dana svi su počeli govoriti da ga je vjerovatno odveo otac koji je davno nestao iz njihovih života.
Ali Vesna nikada nije vjerovala u to.
Svake noći u isto vrijeme penjala se na krov zgrade sa praznom kantom u ruci.
Uvijek bi stala ispred velikog crnog rezervoara za vodu koji niko nije koristio jer je voda iz njega imala ukus rđe i memle.
Samo bi stajala.
Gledala.
I onda sišla nazad bez riječi.
Četiri godine je to radila.
Svaku noć.
Sve dok nije umrla.
Sahranili smo je juče u podne.
Pomagao sam nositi kovčeg.
Bio je prelagan.
Kao da je život iz nje godinama izvlačio dijelove prije nego što je stvarno umrla.
Sestra joj je plakala više iz obaveze nego od tuge.
Dvoje komšija je molilo tiho u ćošku.
Pop je pričao o vječnom miru.
A ja sam gledao kako zemlja pada po njenom sanduku.
Zato te noći, kada mi je telefon zavibrirao na krovu zgrade, nisam odmah pomislio na nju.
Izašao sam gore jer nisam mogao spavati od sparine i jer je moja soba dole mirisala na vlagu, varikinu i ustajali zrak.
Telefon je ponovo zavibrirao.
Izvadio sam ga iz džepa trenerke.
I ukočio se.
Na ekranu je pisalo:
“Vesna 3B.”
Buljio sam u kontakt kao idiot.
Bila je njena slika.
Ista ona stara fotografija na kojoj drži kesu iz marketa i smije se bez pokazivanja zuba.
Telefon je zavibrirao treći put.
Glasovna poruka.
Usta su mi se osušila.
Htio sam obrisati poruku.
Htio sam baciti telefon.
Htio sam sići sa krova i praviti se da ništa nisam vidio.
Ali sam ipak pustio poruku.
Prvo se čulo pucketanje.
Onda vjetar.
Onda teško, sporo disanje kao da neko govori ispod mokrog ćebeta.
A onda njen glas.
“Komšija…”
Zamalo sam ispustio telefon.
To je bila Vesna.
Ne neko ko liči na nju.
Ne snimak.
Ne šala.
Ona.
“Ako čuješ grebanje iz rezervoara… nemoj ga otvarati.”
Poruka se prekinula.
Stajao sam pod žutim svjetlom sijalice dok mi je mokro ćebe kapalo po nogama.
Zgrada ispod mene je spavala.
Negdje je plakalo dijete.
Pas je lajao u ulici.
A onda se začulo.
Greb.
Tiho.
Jedva primjetno.
Pomislio sam da je pacov.
Ili lim koji udara od vjetra.
Ili moj mozak koji od straha pravi zvukove kojih nema.
A onda opet.
Greb.
Ovoga puta bliže.
Jasnije.
Dolazilo je sa zadnjeg dijela krova.
Od crnog rezervoara.
Nisam se mogao pomjeriti.
Vazduh je čudno mirisao.
Ne samo na vlagu.
Mirisalo je na ustajalu vodu, rđu, kanalizaciju i nešto slatkasto pokvareno što ne znaš objasniti, ali tijelo odmah prepozna prije mozga.
Telefon je opet zavibrirao.
Nova poruka.
Nisam htio da je otvorim.
Ali prsti su sami pritisnuli ekran.
Vesnin glas sada je zvučao niže.
Hitnije.
“Ne idi gore sam.”
Pogledao sam oko sebe.
Već sam bio sam.
Onda se grebanje vratilo.
Greb.
Greb.
Greb.
Nije bilo glasno.
To je bilo najgore.
Nije zvučalo kao da nešto pokušava izaći.
Zvučalo je kao da nešto provjerava da li ga slušam.
Napravio sam korak.
Pa još jedan.
Rezervoar je bio uza zid krova pored starih korita za veš.
Poklopac je bio vezan zahrđalom žicom.
Odrastao sam u toj zgradi.
Ta žica nikada prije nije bila tamo.
Prišao sam bliže.
Poklopac se lagano podigao.
Milimetar.
Dva.
Pa pao nazad.
Klak.
Srce mi je tuklo toliko jako da sam ga čuo u ušima.
“Ko je tamo?”, pitao sam.
Kakvo glupo pitanje.
Niko nije odgovorio.
Samo se grebanje nastavilo.
Brže.
Očajnije.
Greb.
Greb.
Greb.
Kao mali nokti koji grebu plastiku iznutra.
Osjetio sam kako mi se stomak okreće.
Počeo sam se povlačiti unazad.
I tada sam ih ugledao.
Mokre tragove stopala na prljavom betonu krova.
Male.
Dječije.
Bosih nogu.
Svježe.
Voda se još sjajila pod svjetlom.
Nisu dolazili od stepenica.
Nisu dolazili od korita.
Dolazili su od rezervoara.
I završavali tačno ispred mojih patika.
Nije bilo tragova koji vode nazad.
Telefon je ponovo zavibrirao.
Ovoga puta nisam ni dotakao ekran.
Ali se poruka sama pustila.
Vesnin glas više nije zvučao umorno.
Zvučao je slomljeno.
Kao da govori punim ustima zemlje.
“Ako si vidio tragove… nemoj se okretati.”
Vrat mi se ukočio.
Iza mene je nešto disalo.
Polako.
Tik uz moj vrat.
A onda je dječiji glas, mokar i tih, izgovorio moje ime.
Nisam se okrenuo.
Ne zato što sam bio hrabar, nego zato što mi je tijelo potpuno otkazalo poslušnost onog trenutka kada sam čuo dječiji glas iza svojih leđa. Hladan zrak prolazio mi je niz vrat dok sam osjećao nečije prisustvo toliko blizu da sam bio siguran da mi nešto stoji tik iza ramena. Telefon mi je i dalje bio u ruci, ekran osvijetljen Vesninim imenom, a noge su mi se tresle toliko jako da sam jedva ostajao uspravan. Onda sam opet čuo disanje. Sporo. Vlažno. Kao da neko diše kroz vodu. I tada je glas ponovo prošaptao moje ime, ovoga puta bliže mom uhu.
Instinkt mi je govorio da bježim, ali nisam mogao natjerati tijelo da napravi ni korak. Pogled mi je bio prikovan za male mokre tragove na betonu koji su završavali tačno ispred mene. U glavi mi je odzvanjala Vesnina poruka: “Nemoj se okretati.” A onda sam primijetio nešto još gore. Tragovi su se polako širili, kao da voda iz njih nije isparavala nego se slivala po krovu. Sitne kapljice počele su mi dodirivati patike. Vazduh je postajao sve hladniji iako je bila sparna ljetna noć. I tada sam čuo lagano grebanje direktno iza sebe. Kao mali nokti po betonu.
Telefon je opet zavibrirao u mojoj ruci toliko naglo da sam skoro vrisnuo. Nova glasovna poruka sama se otvorila prije nego što sam stigao bilo šta pritisnuti. Vesnin glas sada je bio jedva razumljiv, kao da govori iz dubokog bunara punog vode. “Ne dozvoli mu da te pogleda”, šapnula je. “Ako ga vidiš… ponijeće te dole.” Disanje iza mene postalo je glasnije. Osjetio sam miris ustajale vode i nečega trulog toliko snažno da mi se stomak prevrnuo. U tom trenutku više nisam bio siguran da stojim na krovu svoje zgrade. Sve je djelovalo nekako pogrešno, pretiho i previše daleko od stvarnog svijeta.
Skupio sam snagu i napravio prvi korak prema stepenicama bez okretanja glave. Onda još jedan. Grebanje iza mene odmah se ubrzalo. Greb. Greb. Greb. Kao da nešto puže po betonu pokušavajući me stići. Počeo sam hodati brže dok mi je srce udaralo toliko jako da sam mislio da ću se onesvijestiti. Nisam smio pogledati nazad. Nisam znao šta je iza mene, ali svaki dio mog tijela vrištao je da to nije dječak kakvog bi iko želio vidjeti. Kada sam stigao do vrata krova, osjetio sam nešto hladno kako mi lagano dodiruje zadnji dio ruke. Tada sam prvi put izgubio kontrolu i potrčao niz stepenice.
Trčao sam toliko brzo da sam preskakao po dvije stepenice dok mi je telefon udarao o zidove hodnika. Iza sebe sam čuo nešto što nikada neću zaboraviti — zvuk malih bosih stopala koja trče za mnom po mokrom betonu. Nije bilo glasno. Upravo je to bilo najstrašnije. Zvučalo je kao dijete koje se igra skrivača. Kada sam stigao do drugog sprata, vrata od stana 3B bila su odškrinuta iako su poslije Vesnine smrti bila zaključana. Zakleo bih se da sam kroz mrak stana vidio nekoga kako stoji unutra. Malo. Mršavo. Mokro. Nisam zastao da provjerim. Samo sam utrčao u svoj stan i zalupio vrata toliko jako da su slike pale sa zida.
Zaključao sam sve brave i naslonio se na vrata pokušavajući doći do zraka dok su mi ruke bile ledene. Cijeli stan mirisao je na vlagu i staru cijevnu vodu. Nekoliko sekundi nije se čulo ništa osim mog disanja. A onda je nešto lagano zagrebalo vrata spolja. Greb. Greb. Greb. Zvuk je bio nizak i spor kao da neko samo želi provjeriti jesam li unutra. Nisam se pomjerao. Nisam ni disao kako treba. Onda se začuo dječiji glas. “Pusti me unutra”, prošaptao je. “Mama je rekla da ćeš mi pomoći.”
Osjetio sam kako mi se cijelo tijelo koči od straha dok sam gledao prema vratima iza kojih je nešto stajalo. Glas nije zvučao potpuno ljudski. Bio je previše vlažan, previše tih, kao da dolazi kroz cijevi pune vode. Onda je telefon ponovo zasvijetlio. Ovoga puta nije bila glasovna poruka nego obična poruka. Samo dvije riječi. “Ne otvaraj.” Sjeo sam na pod drhteći dok je grebanje sa druge strane vrata postajalo sve sporije. Nakon nekoliko minuta potpuno je prestalo. Ostala je samo tišina toliko gusta da mi je zujalo u ušima.
Nisam spavao te noći. Sjedeći na podu sa nožem iz kuhinje u rukama čekao sam da svane dok je telefon ležao ispred mene kao proklet predmet kojeg nisam smio ni dotaći ni baciti. Negdje oko pet ujutro začulo se lupanje po cijevima u zgradi. Stanari su počeli paliti svjetla i puštati vodu kao svakog jutra. Kada je konačno svanulo, ubijedio sam sebe da sam sve umislio od šoka i umora. Ali onda sam prišao vratima. Na donjem dijelu drveta bile su tanke mokre ogrebotine. Tačno u visini dječijih ruku.
Kasnije tog jutra sišao sam do domara zgrade, starog čovjeka koji je tu radio duže nego što sam ja živ. Pokazao sam mu ogrebotine i pitao ga da li zna nešto o rezervoaru na krovu. Čim sam to spomenuo, lice mu se promijenilo. Spustio je pogled i dugo ćutao prije nego što je tiho rekao da se rezervoar nikada nije smio koristiti poslije Lukinog nestanka. Rekao je da su policajci te noći ipak pregledali rezervoar, ali samo površno, jer je bio skoro pun mutne vode i niko nije želio ulaziti unutra. “Vesna je poslije toga svaku noć išla gore”, rekao je. “Kao da čeka da joj nešto vrati sina.” Kada sam ga pitao zašto je poklopac sada vezan žicom, samo je odmahnuo glavom i rekao: “Nisam ga ja vezao.”
Cijeli dan nisam mogao izbaciti iz glave ono što sam čuo i vidio prethodne noći. U jednom trenutku sam čak pomislio da odem u policiju, ali šta da im kažem? Da me mrtva komšinica zove telefonom i šalje upozorenja o svom nestalom sinu? Znao sam kako bi to zvučalo. Ali nešto u meni nije mi davalo mira. Te večeri, čim je pao mrak, opet sam čuo zvukove iznad stana. Spori koraci po krovu. Grebanje. Pa tišina. A onda dječiji smijeh toliko tih da sam pomislio da ludim.
Oko ponoći telefon je opet zasvijetlio. Nova glasovna poruka od Vesne. Ruke su mi se tresle dok sam je puštao. Nekoliko sekundi čulo se samo teško disanje. Onda njen glas, slomljen i pun panike: “Nisam ga ostavila unutra… nisam znala da će izaći.” Krv mi se sledila u žilama. Htio sam ugasiti telefon, ali poruka je nastavila sama od sebe. “Kad nestane voda… on hoda.” Tada se u pozadini začuo dječiji smijeh. Ne normalan smijeh. Mokar. Pucketav. Kao da se neko smije pod vodom.
Nisam više mogao sjediti zatvoren u stanu čekajući da poludim. Uzeo sam bateriju i popeo se nazad na krov iako mi je svaki korak govorio da to ne radim. Noć je bila potpuno tiha. Previše tiha. Čak ni automobili nisu prolazili ulicom. Kada sam otvorio vrata krova, odmah sam osjetio isti onaj miris ustajale vode i truleži. Rezervoar je stajao na istom mjestu, ali sada je poklopac bio malo otvoren. Tek toliko da između njega i plastike ostane crna pukotina. A iznutra se čulo lagano grebanje.
Prišao sam bliže osjećajući kako mi se želudac okreće. Baterija mi je osvjetljavala mokre tragove po betonu koji su vodili od rezervoara do sredine krova i nazad. Kao da je nešto tokom noći izlazilo i vraćalo se unutra. Grebanje je prestalo čim sam prišao. Onda sam čuo glas. Dječiji glas iz unutrašnjosti rezervoara. “Mama?”, prošaptao je. Srce mi je skoro stalo. Glas je zvučao potpuno obično. Kao izgubljeno dijete koje traži roditelja. Napravio sam još jedan korak prema poklopcu i tada mi je telefon počeo divlje vibrirati.
Nova poruka od Vesne pojavila se na ekranu. Ovoga puta nije bila glasovna. Samo kratka rečenica: “Ne vjeruj kada zvuči kao Luka.” U tom trenutku nešto je snažno udarilo iznutra u poklopac rezervoara. BUM. Poskočio sam unazad dok je voda počela curiti niz stranice crne plastike. Onda opet. BUM. BUM. Kao da nešto unutra pokušava izaći. A onda se dječiji glas promijenio. Postao je dublji. Vlažniji. “Pusti me napolje”, rekao je. “Hladno mi je.”
Tijelo mi je vrištalo da bježim, ali nisam mogao skinuti pogled sa rezervoara. Poklopac se polako podizao sam od sebe dok je zahrđala žica pucala jednu po jednu nit. I tada sam vidio ruku. Malu. Blijedu. Potpuno natečenu od vode. Prsti su se polako uhvatili za ivicu poklopca. Osjetio sam kako mi se grlo zatvara od užasa. To nije moglo biti moguće. Luka je nestao prije četiri godine. Nijedno dijete ne može preživjeti četiri godine u rezervoaru punom ustajale vode. A ipak sam gledao nešto što pokušava izaći.
U tom trenutku telefon je zazvonio toliko glasno da sam skoro ispustio bateriju. Ovoga puta nije bila poruka. Bio je poziv. “Vesna 3B.” Javila se sama od sebe čim sam pritisnuo ekran. Čuo sam njen glas kako vrišti kroz šum i vodu: “Ne dozvoli mu da izađe!” Istovremeno je nešto unutar rezervoara počelo udarati mnogo jače. Poklopac se podigao skoro do pola i kroz otvor sam ugledao dvije ogromne tamne oči koje nisu ličile na ljudske. Tada sam instinktivno zgrabio metalnu šipku sa poda i svom snagom gurnuo poklopac nazad.
Udarci iznutra odmah su postali bijesni. Rezervoar se tresao dok je nešto unutra grebalo, lupalo i proizvodilo zvukove koji nisu zvučali ni ljudski ni životinjski. Vikao sam od straha dok sam omotavao novu žicu oko poklopca pokušavajući ga zadržati zatvorenim. Hladna voda curila mi je po rukama, a kroz tanke pukotine čuo sam kako dječiji glas plače i moli da ga pustim napolje. Ali između tih riječi povremeno bi se začuo drugi glas. Dublji. Režanje koje nije pripadalo djetetu. I tada sam shvatio da Vesna možda nikada nije pokušavala zadržati sina unutra. Možda je pokušavala zadržati nešto što je izašlo iz njega.
Kada sam konačno uspio ponovo vezati poklopac, sve je naglo utihnulo. Kao da unutra više ničega nema. Samo je voda lagano kapala niz stranice rezervoara dok sam ja stajao potpuno mokar i drhtao od šoka. Telefon u mojoj ruci se ugasio sam od sebe. Više nije bilo novih poruka. Nije bilo poziva. Samo crn ekran. Polako sam se udaljio od rezervoara ne skidajući pogled sa njega ni sekunde. Imao sam osjećaj da ako se okrenem, opet ću čuti svoje ime iza leđa.
Sljedećeg jutra pozvao sam opštinu i prijavio da je rezervoar na krovu opasan i da prijeti da se raspadne. Došli su radnici nekoliko dana kasnije. Ispraznili su vodu. Skinuli poklopac. Nisu pronašli tijelo. Nisu pronašli kosti. Nisu pronašli ništa osim crne muljevite vode i dječije plave majice zakačene za unutrašnju cijev pri samom dnu. Na prednjoj strani još se vidio mali izblijedjeli crtež dinosaurusa. Istog onog kojeg je Luka nosio noći kada je nestao.
Poslije toga rezervoar su uklonili sa krova, ali zvukovi nisu potpuno nestali. Ponekad se usred noći i dalje probudim jer čujem lagano grebanje po cijevima zgrade. Nekad voda iz slavine na sekundu zamiriše na ustajalost i trulež prije nego što opet postane normalna. A prije nekoliko sedmica, dok sam kasno prolazio hodnikom, zakleo bih se da sam vidio male mokre tragove stopala ispred vrata stana 3B. Tragovi su vodili do zida. I tamo su prestajali.
