Moj tata je umro iznenada, usred radnog dana, dok je još raspravljao o cijeni građe sa dobavljačem. Trideset godina je bio građevinar, sa rukama punim žuljeva i koljenima koja su škrgutala dok se penjao uz stepenice kuća koje je sam gradio. Bio je tih, tvrdoglav i nježan na način koji se ne primijeti odmah. Pola grada je živjelo u kućama koje je on podigao.
Njegova supruga Milena, s kojom je bio pet godina, nikada nije radila i uvijek je pazila da sve izgleda pristojno dok je on bio živ. Dan nakon sahrane, vratila sam se kući i shvatila da ključ više ne otvara vrata. Brava je promijenjena bez riječi. Kada mi je otvorila, nije bilo suza, samo hladna mirnoća.
Rekla je da je kuća na njeno ime i da nemam pravo ni na šta, jer je tako „uređeno“. Molila sam je samo za jednu stvar — tatinu staru gitaru koja je stajala u dnevnoj sobi otkad znam za sebe. Umjesto toga, otišla je u garažu i vratila se sa njegovim blatnjavim radnim čizmama. Bacila ih je prema meni i rekla da je to jedino što mi je ostavio.
Spavala sam dvije sedmice u svom automobilu, sa tim čizmama pod glavom, jer su mirisale na piljevinu i njegov parfem. Kada sam ih konačno odlučila očistiti, u peti lijeve čizme osjetila sam da nešto nije u redu. Guma je pukla, a unutra je bio pažljivo zalijepljen plastični paketić. Kada sam ga otvorila i vidjela šta je tata sakrio, koljena su mi klecnula na podu benzinske pumpe, jer sam znala da je Milena upravo napravila najveću grešku u svom životu.
U plastičnoj vrećici nije bio novac, niti komad nakita kako sam na trenutak pomislila, nego mali metalni USB i svežanj ključeva vezanih crvenom trakom. Uz njih je bila presavijena cedulja sa tatinim rukopisom, onim krivudavim slovima koja sam znala napamet. U poruci je pisalo da, ako ovo čitam, znači da stvari nisu ispale pošteno. Zamolio me je da vjerujem samo dokumentima koji se nalaze na tom USB-u.
Ruke su mi se tresle dok sam sjedila na podu toaleta benzinske pumpe i pokušavala shvatiti šta držim u rukama. Tata nikada nije bio paranoičan čovjek, ali je bio oprezan i uvijek je govorio da papir vrijedi više od riječi. U cedulji je pisalo da je sve važno kopirao i sačuvao daleko od kuće. Takođe je naveo ime jednog advokata kojeg nisam poznavala.
U obližnjem internet kafeu sam posudila laptop i ubacila USB. Na njemu su bili skenirani dokumenti, ugovori i fotografije papira sa potpisima. Među njima je bio i ugovor o kupoprodaji kuće, na kojem je jasno stajalo da je tata bio jedini vlasnik. Postojao je i testament koji nikada nije pomenut u kući.
U testamentu je pisalo da kuću, radionicu i većinu sredstava ostavlja meni, uz napomenu da želi da budem sigurna i zbrinuta. Dokument je bio ovjeren i potpisan prije tri godine, sa pečatom notara. U istom folderu nalazila se i kopija bankovnog računa na kojem su bile ušteđevine od njegovih dugih radnih godina. Sve je bilo precizno i jasno.
Shvatila sam da je Milena lagala kada je rekla da je sve na njeno ime. Ili nije znala za ove papire, ili je računala da ih nikada neću pronaći. Tata je očigledno slutio da bi moglo doći do problema. Zato je sakrio istinu tamo gdje je znao da ću je kad-tad pronaći.
Nazvala sam advokata čije je ime bilo u poruci i objasnila ko sam. Nije zvučao iznenađeno, kao da je čekao moj poziv. Rekao mi je da je tata prije smrti ostavio upute da me kontaktira ako se pojavi bilo kakva nepravilnost oko imovine. Dogovorili smo sastanak već sutradan.
Na sastanku je potvrdio autentičnost svih dokumenata i objasnio da testament ima pravnu snagu. Milena je, prema njegovim riječima, imala pravo na određeni dio, ali ne na cijelu kuću niti na račune. Promjena brave i izbacivanje mene iz kuće bila je preuranjena i nezakonita radnja. Po prvi put nakon sahrane osjetila sam tračak sigurnosti.
Advokat je pokrenuo postupak za privremenu mjeru kako bi se spriječila bilo kakva prodaja ili prenos imovine. Ubrzo je Mileni stiglo službeno obavještenje. Njena sigurnost je počela da se topi onog trenutka kada je shvatila da postoje papiri koje nije vidjela. Nije više zvučala tako samouvjereno.
Kada smo se suočile, pokušala je tvrditi da nije znala za novi testament. Rekla je da je vjerovala da je sve na njenom imenu jer su neke račune vodili zajedno. Ja sam joj mirno pokazala kopije dokumenata koje je tata ostavio. Njeno lice je izgubilo boju.
Sudski proces nije trajao dugo jer su dokazi bili jasni i uredno ovjereni. Sud je priznao testament i potvrdio moje pravo na kuću i radionicu. Milena je zadržala ono što joj je zakonski pripadalo, ali ne i ono što je pokušala prisvojiti. Brava na kući je ponovo promijenjena, ovaj put sa pravom.
Kada sam prvi put ponovo ušla u kuću, osjetila sam miris drveta i laka koji me je podsjetio na djetinjstvo. Gitara je i dalje stajala u uglu dnevne sobe. Uzela sam je i zasvirala nekoliko tonova, iako nisam bila posebno talentovana. To je bio moj način da mu kažem hvala.
Radionicu sam odlučila zadržati i pretvoriti je u mali centar za obuku mladih majstora, baš kako je tata uvijek govorio da bi volio. Njegove stare alatke su dobile novo mjesto na zidu, a ja sam počela učiti više o poslu koji je on volio. Nije bilo lako, ali bilo je ispravno. Svaki komad drveta podsjećao me na njegov trud.
Milena se s vremenom iselila i započela svoj život negdje drugdje. Nismo ostale u kontaktu, ali među nama više nije bilo laži. Shvatila sam da pohlepa kratko traje kada se suoči sa istinom. Tata je to očigledno znao.
One čizme više nikada nisam nosila, ali ih čuvam u ormaru kao podsjetnik. U njima nije bila samo plastika i papir, nego njegova briga za mene čak i kada ga više nije bilo. Svaki put kada ih pogledam, sjetim se da me nikada nije ostavio nezaštićenu. Samo je čekao pravi trenutak da mi pokaže kako da se sama izborim.
Danas živim u kući koju je on sagradio vlastitim rukama i znam da sam na pravom mjestu. Njegova poruka “Za moju Eli” nije bila samo poklon, nego povjerenje. Naučio me da istina ponekad mora biti skrivena dok ne dođe pravo vrijeme. A Milena je, bacivši mi te čizme, zapravo vratila sve što je pokušala uzeti.
