Djevojčica je kroz suze šapnula: „Rekao je da me neće povrijediti.“
Majka ju je odmah odvezla u bolnicu – a ono što je policijski pas kasnije otkrio u komšijskoj kući zaledilo je cijeli kraj…
Čekaonica je mirisala na dezinfekciona sredstva, a hladna svjetlost činila je da suze male Emili Karter djeluju još bolnije. Sa samo sedam godina, stiskala je majčin rukav i drhtala. „Rekao je da neće…“ ponavljala je tihim glasom, a Lauri se srce cijepalo na pola. Tokom vožnje nije je pitala ništa – samo je vozila, odlučna da što prije stignu do bolnice.
Doktor Tomas Miler, pedijatar u bolnici Sveti Josip, spustio se na koljena da je pogleda u oči. „Možeš li mi reći šta se desilo?“ upitao je tiho. Emili je ćutala, pogledom pratila vrata, kao da se boji da će neko ući.
Laura je pokušala da objasni: „Vratila se iz komšiluka, uplakana i prestravljena… i ovo mi je šapnula.“Doktorov izraz lica se promijenio. Bio je i dalje blag, ali sada budan i oprezan. Zatražio je dozvolu za pregled, i kada je Laura klimnula, stomak joj se stisnuo od straha.
Modrice na Emilinim rukama otkrile su dio istine. Bile su jasno ostavljene silom. Doktor ih je pažljivo dokumentovao i tiho rekao: „Moramo uključiti službu za zaštitu djece.“Laura je osjetila kako joj se glava vrti. Komšija Greg Tarner je uvijek bio nasmijan, ljubazan, puštao Emili da se igra sa njegovom kćerkom. Nikad nije posumnjala… do sada.
U roku od sat vremena, u sobu su ušli socijalni radnik i policajac. Emili je polako, uplašeno, počela pričati šta se desilo. Policajac je sve zapisivao i smirivao je tihim glasom.
Kad su napustili bolnicu, policijska jedinica sa psima već je bila na putu ka Tarnerovoj kući. Laura je sjedila u zadnjem sjedištu patrolnog auta, držeći kćerku čvrsto u naručju.A onda je stigao trenutak koji niko nije očekivao – policijski pas je nanjušio trag i zaustavio se tačno ispred zazidanog špajza u Gregovoj kući…
Policijski pas je počeo da grebe po podu, cvileći i vukući policajca tačno ka zazidanom špajzu. Greg je stajao u dnevnoj sobi, bled, znoj mu je curio niz čelo. „Ovo je apsurd! Nemate pravo da—” počeo je, ali policajac mu je hladno pokazao nalog za pretres.
Dok su majstor i policajci skidali ciglu po ciglu, u kući je zavladala jeziva tišina. Laura je stajala na pragu, držeći Emili uza se, osećajući kako joj srce lupa u grlu.
Kad su konačno probili zid, iznutra je udario težak miris zatvorenog i vlage. U uglu, na starom dušeku, stajale su igračke – male, prljave lutke, nekoliko plišanih meda i jedna polomljena dječja kolica.
Policajac je podigao zgužvanu dječju jaknicu.„Ovo nije samo sklonište,“ šapnuo je jedan od istražitelja. „Ovo je… soba.”Laura je zadrhtala. „Emili,“ rekla je polako, „jesi li bila ovde?“Djevojčica je klimnula, oči su joj bile krupne i suzne.
„Rekao je da je ovo tajna kuća. Da ne smijem nikome reći.“Greg je tada pokušao da pobegne ka zadnjem izlazu, ali policajci su ga savladali i stavili mu lisice. Laura je samo stajala, ukočena, dok su ga odvodili.
Kasnije te večeri, kada je sve završeno, socijalna služba je došla da razgovara sa Laurom i Emili. Doktor Miler ih je obišao i rekao da je Emili fizički dobro, ali da će trebati vremena da preboli strah.
„Važno je da sada zna da je bezbjedna,“ rekao je mirno.Laura je zagrlila svoju kćerku i obećala joj da je nikada više neće pustiti samu kod komšija.Sledećih dana cela ulica je bila u šoku.
Komšije su govorile kako Greg nikada nije djelovao opasno – ali kad su novinari počeli da pišu o pronalasku sobe i tragovima koji su ukazivali da je duže vreme mamio djecu, svi su shvatili koliko su bili naivni.
Emili je polako počela da se vraća normalnom životu. I dalje se budila noću, plašeći se da će čuti njegovo ime, ali svaki put kada bi videla majku pored sebe, osjećala bi sigurnost.
Jednog popodneva, Laura je sjela na ivicu njenog kreveta i uzela je za ruku. „Znaš, hrabra si. Toliko hrabra da si pomogla policiji da spasiš možda i drugu djecu,“ šapnula je.
Emili se tada prvi put osmjehnula. Bio je to mali osmijeh, ali dovoljan da Laurino srce osjeti olakšanje.
Dani su prolazili, suđenje se približavalo, a grad je konačno mogao da diše. Ljudi su počeli da postavljaju sigurnosne kamere, da prate gdje su im djeca – i da razgovaraju o stvarima o kojima su ranije ćutali.
Laura je shvatila da je njena kćerka preživjela nešto strašno, ali i da je iz toga izašla snažnija nego što je iko očekivao.
Jedne večeri, dok su sjedile na trijemu i gledale zalazak sunca, Emili je tiho rekla: „Mama, sada znam da me nikad neće povrijediti. Ni on, ni bilo ko drugi.“Laura ju je privila uz sebe i znala da je to bio početak njihovog ozdravljenja – i kraj noćne more koja ih je progonila.
