Sjedio je na klupi, mršav i miran, rasipajući mrvice hljeba oko sebe dok su se golubovi okupljali. Nije djelovao izgubljeno, ali djelovao je neobično sam.
Prišao sam mu i upitao treba li mu društvo dok čeka. Pogledao me je kratko, pa se nasmiješio onim tihim osmijehom koji djeca izvuku kad pokušavaju izgledati hrabro. Rekao je da mama uvijek kaže da je park najsigurnije mjesto.
Pitao sam ga kada je trebala doći, čisto da vidim trebam li ostati s njim. Tada mu je pogled skrenuo prema stazi, pa prema nebu, pa opet na mene — kao da traži pravi odgovor. Stisnuo je komad hljeba u ruci i zastao. A onda je tiho izgovorio rečenicu zbog koje mi se srce steglo kao nikada prije.
Kada je dječak napokon progovorio, učinio je to tako tiho da sam se morao nagnuti da čujem. Rekao je da mama „ponekad kasni“, ali da mu uvijek kaže da je park najbolje mjesto da je sačeka. U njegovom glasu nije bilo ljutnje, samo navika. To me već tada pogodilo.
Upitao sam ga koliko već čeka. Pogledao je golubove kao da se njima povjerava, pa onda šapnuo da dolazi svake sedmice u isto vrijeme. Rekao je da mama ponekad dođe, ali ponekad ne. To je govorio kao nešto sasvim normalno.
Sjeo sam pored njega, nastojeći da ga ne uplašim pitanjima. Rekao sam mu da je hrabar što tako mirno čeka. On se samo nasmiješio i rekao da ako on ne dođe, mama će se brinuti. Ta logika bila je toliko čista i toliko bolna da mi je zastao dah.
Ispričao sam mu da su golubovi pravi prijatelji kad čovjek hoće malo mira. Rekao je da zato dijeli mrvice s njima, jer su uvijek tu. Dodao je da mu se čini da ga oni slušaju bolje nego ljudi. Ta nevina iskrenost me dirnula.
Ponovo sam ga upitao zna li kad mama tačno treba stići. Pružio je pogled prema glavnoj stazi parka, kao da svakog trenutka očekuje da se pojavi poznata figura. Onda je tiho rekao: „Rekla je da će doći kad bude mogla.“ Te riječi su nosile težinu koju dijete ne bi trebalo nositi.
Nisam htio da osjeti da ga ispitujem, pa sam ga pitao želi li popričati još malo dok čekamo. Klimnuo je glavom i ispričao mi da su on i mama ranije dolazili u taj isti park. Rekao je da su znali sjediti na istoj klupi i hraniti ptice zajedno. To je bila njihova mala tradicija.
Rekao je da otkako se sve promijenilo, dolazi sam, nadajući se da će se jednog dana pojaviti kao nekad. Nisam znao šta znači „sve se promijenilo“, ali nisam htio da ga tjeram da objašnjava. Želio sam da se osjeti sigurno dok govori.
Ispričao mi je da je njegova mama mnogo radila ranije i da je uvijek govorila da će jednog dana sve biti lakše. Rekao je da joj vjeruje i dalje, čak i kad je nema. Ta odanost jednog djeteta bila je poražavajuće lijepa.
Tada sam ga pitao kada je posljednji put zaista vidio mamu. Zastao je, spustio mrvice iz ruke i dugo gledao u golubove koji su se razbježali. Onda je rekao da nije siguran. Rekao je da je vrijeme ponekad zbunjujuće i da dani ponekad prođu bez da zna je li danas taj dan kada će se pojaviti.
Osjetio sam kako mi se stomak steže. Dječak je govorio kao neko ko pokušava da se drži nade čak i kad se ona raspada pred njim. Rekao je da i drugi ljudi ponekad pitaju gdje mu je mama, ali on odgovori isto: „Doći će kad bude mogla.“ Njegova upornost je bila srceparajuća.
Ponudio sam mu da ga neko vrijeme pratim tu u parku. Rekao je da bi volio, ali da se boji da mama ne pomisli da ga nema ako stane na klupu i ne vidi ga. To mi je pokazalo koliko se drži tog malog rituala.
Upitao sam ga ima li nekog drugog kod kuće. Rekao je da živi kod tete i ujaka, ali da oni rade i da stalno žure. Rekao je da mu ne zamjera jer imaju svoje brige. To je govorio sa nekim neobičnim osjećanjem zrelosti.
Pitao sam ga da li mu je teta rekla kad će mama ponovo doći. Duboko je udahnuo, a onda izgovorio rečenicu koja mi je slomila srce: „Oni kažu da se mama trudi da me vidi, ali da joj je sad teško.“ To je rekao tako mekano, kao da time pokušava zaštititi nju, a ne sebe.
U tom trenutku sam shvatio da on zna mnogo više nego što govori, ali da se bori da održi jedan mali, dragocjeni tračak nade. Ta nada ga je držala na toj klupi, s mrvicama u rukama i golubovima oko sebe.
Rekao sam mu da ću sjesti s njim još malo i da ne mora biti sam. Mali osmijeh koji mi je uputio bio je jedan od najtužnijih i najljepših osmijeha koje sam ikad vidio. Bio je to osmijeh djeteta koje još uvijek vjeruje, iako život čini sve da tu vjeru uzme.
Dok smo sjedili zajedno, pogled mu je stalno tražio mamu na svakom prolazniku. A ja sam samo sjedio pored njega, svjestan da je ponekad jedina stvar koju možemo dati drugoj osobi — jednostavno naše prisustvo.
