Daniel Carter je bio jedan od najmlađih milionera u Americi, čovjek koji je iz garaže izgradio carstvo u sajber bezbjednosti. Ali iza odijela i sastanaka, bio je samo otac — otac koji je izgubio suprugu u tragičnoj nesreći. Njihova kćerka Lily imala je dvije godine kada je ostala bez majke, i Daniel je u njenom osmijehu pronalazio jedini razlog da nastavi.
Tri godine kasnije, vjerovao je da je napokon našao način da ispuni prazninu u njihovom domu. Vanessa, elegantna i naizgled brižna žena, ušla je u njihov život poput zraka sunca. Pomagala je Lily da zaveže kosu, čitala joj bajke pred spavanje i uvjeravala Daniela da će mala djevojčica konačno imati toplinu koju zaslužuje.
Ubrzo su se vjenčali. Daniel je bio siguran da sada njegova kćerka ima figuru majke koja će je voljeti.
Ali tog popodneva sve se promijenilo. Vratio se ranije sa službenog puta, uzbuđen da iznenadi Lily. Kuća je bila tiha, previše tiha. Nije bilo smijeha, nije bilo muzike, čak ni tihe dječije igre.
Krenuo je stepenicama, prateći neki tihi šum. Kad je stigao do vrata dječije sobe, stao je kao ukopan.
Ono što je vidio unutra natjeralo mu je krv da se zaledi u žilama…Daniel je otvorio vrata polako, gotovo bez daha. Slika pred njim bila je poput udarca u stomak. Lily je stajala u ćošku, lice joj je bilo mokro od suza.
Vanessa je stajala iznad nje, držeći njenu omiljenu plišanu igračku i prijeteći da će je baciti u kamin.„Ako se ne prestaneš derati svaki put kad te češljam,“ šaputala je hladno, „izgubićeš sve svoje igračke. Shvataš li?“
„Ne!“ Lily je jecala, ruke ispružene. „To je od mame!“Danielu je srce puklo. Toliko godina je radio da ovoj djevojčici pruži osjećaj sigurnosti, a sada je gledao kako osoba kojoj je vjerovao ruši sve što je gradio.
„Vanessa!“ njegov glas je zagrmio, probio tišinu poput groma.Ona se okrenula, iznenađena, lice joj se iskrivilo od straha, a zatim od bijesa. „Daniel! Ti… ti si se vratio ranije?“
„Pusti tu igračku,“ rekao je ledenim tonom.Lily je potrčala prema njemu, a Daniel je kleknuo, podigao je i privio na grudi. Osjetio je kako mu se suze skupljaju u očima dok je dijete drhtalo.
„Šta sam upravo vidio?“ upitao je.„Samo sam… disciplinovala je,“ pokušala je da se opravda Vanessa, ali njen glas je bio nesiguran.
„Disciplina?“ Daniel se uspravio. „Disciplina nije prijetnja trogodišnjem djetetu da ćeš joj uništiti posljednju uspomenu na majku! Nisi joj majka. I od ovog trenutka, nisi ni dio našeg života.“
Vanessa je problijedjela. „Šta to znači?“„To znači,“ rekao je, okrenuvši se ka njoj sa očima koje su gorjele, „da se pokupiš i odeš iz ove kuće večeras. Papire za razvod dobiješ sjutra.“„Ne možeš me samo izbaciti! Ljudi će pričati! Znaće da si me ostavio!“
„Onda pričaj i ti,“ odgovorio je mirno. „Ispričaj im kako si maltretirala dijete koje si se zaklela da ćeš voljeti.“Vanessa je stajala nijema, lice joj je drhtalo. Zgrabila je torbicu i izašla bez riječi, vrata su zalupila za njom.
Daniel je sjeo na pod sa Lily u naručju. Dugo su tako sjedili, dok suze nisu prestale.„Tata,“ prošaptala je Lily, „da li će se vratiti?“„Ne, dušo,“ rekao je nježno. „Od sada ću ja biti ovdje. Samo ja.“
Narednih dana, Daniel je promijenio cijelu kuću – otpustio je staro osoblje, unajmio dadilju koju je preporučila njegova sestra, a sam je počeo da radi manje kako bi bio prisutan. Svakog dana zajedno su pravili doručak, išli u park, a naveče čitali priče.
Polako, ali sigurno, Lily je ponovo počela da se smije i da vjeruje. Njeno djetinjstvo, koje je bilo na ivici da se pretvori u strah, vraćalo se na svoje mjesto.Jednog popodneva, dok su sjedili na terasi i crtali, Lily je iznenada podigla pogled i rekla: „Tata, mama bi bila ponosna na tebe.“
Daniel je osjetio kako mu knedla staje u grlu. Pogledao je prema nebu i tiho rekao: „I ja sam ponosan na tebe, mala princezo.“I tog dana, po prvi put nakon dugo vremena, osjetio je da je njihov dom ponovo pun ljubavi — one prave, sigurne i nenarušive.
