Zovem se Jelena i ovaj posao mi nikada nije bio san, ali je bio jedini način da prehranim sebe i dvoje djece. Svaki dan dolazim, radim svoj posao i trudim se da ostanem pristojna, bez obzira na to ko stoji s druge strane kase. Tog četvrtka, pred samo zatvaranje, bila sam umorna, ali spremna da odradim još par kupaca i idem kući. Nisam znala da će mi jedna žena obilježiti cijelu smjenu.
Prišla je mojoj kasi u skupom kaputu, sa savršenom frizurom i sunčanim naočalama koje nije skidala ni unutra. Pogledala me je od glave do pete kao da sam nešto što joj smeta u vidnom polju, a ne osoba. Bez pozdrava je istresla stvari na traku i dobacila da očigledno danas svako može da radi u ovoj prodavnici. U grlu mi se sve stegnulo, ali sam se nasmiješila i pitala da li je našla sve što joj treba.
Kako sam skenirala artikle, nastavila je sa podbadanjima, sve glasnije, kao da želi publiku. Kada sam uzela bocu uvoznog vina, rekla je da pazim jer to košta više od moje plate, a ja sam osjetila kako mi lice gori od srama. Ljudi u redu su se premještali s noge na nogu, niko nije ništa govorio, a ja sam samo izgovorila iznos i pružila ruku. Tada je gurnula karticu prema meni, uz komentar da se potrudim da nešto ne “zabrljam”.
Provukla sam karticu i aparat je zapištao. Na ekranu se pojavila riječ koju nisam očekivala. A ona je, pred svima, viknula da sam nešto uradila i optužila me da ljudi poput mene uvijek kradu. Nisam stigla ni da odgovorim, jer se u tom trenutku desilo nešto što je potpuno promijenilo tok večeri…
Prije nego što sam stigla bilo šta da kažem ili objasnim, iza mene se začuo smiren, ali autoritativan glas koji je natjerao cijeli red da utihne. Okrenula sam se i vidjela našeg menadžera kako prilazi kasi, sa ozbiljnim izrazom lica i rukama sklopljenim iza leđa. Pogledao je prvo u mene, a zatim u ženu ispred kase, kao da pokušava da shvati cijelu situaciju bez ijedne riječi. U tom trenutku sam osjetila i strah i olakšanje.
Žena je odmah krenula da govori, glasno i nervozno, optužujući me da sam namjerno blokirala njenu karticu. Govorila je da ovakvi ljudi ne bi smjeli raditi s novcem i da će me prijaviti upravi. Ja sam stajala nijemo, jer sam znala da nisam uradila ništa pogrešno. Ruke su mi se tresle, ali sam ostala na mjestu.
Menadžer ju je mirno prekinuo i zamolio da se malo smiri. Rekao joj je da aparat automatski očitava kartice i da kasir nema mogućnost da utiče na ishod. Zatim je pogledao ekran, ponovio transakciju i opet se pojavila ista poruka. Tišina u redu postala je još teža.
Žena je tada počela da crveni u licu, ali nije odustajala. Rekla je da je nemoguće da njena kartica ne radi i da sam ja sigurno nešto uradila. Njene riječi su bile pune prezira, ali sada su zvučale manje sigurno nego ranije. Publika više nije bila na njenoj strani.
Menadžer joj je tada rekao da, ako želi, može pokušati sa drugom karticom ili platiti na drugi način. Rekao je to ljubazno, ali bez imalo strpljenja za dalju raspravu. Ona je nervozno preturala po torbi, izbjegavajući poglede ljudi iza sebe. Njeno samopouzdanje se polako topilo.
Izvadila je drugu karticu i gotovo je bacila na pult. Dok sam je provlačila, osjetila sam kako mi svi gledaju u ruke. Aparat je kratko zapištao i ovaj put prihvatio uplatu. Žena nije rekla ni riječ.
Menadžer je tada, pred svima, rekao da ne tolerišu vrijeđanje zaposlenih u njihovoj prodavnici. Naglasio je da kasirke rade po pravilima i da zaslužuju poštovanje, bez obzira na to ko stoji s druge strane kase. Te riječi su mi zagrijale grudi na način koji nisam očekivala. Prvi put se neko jasno zauzeo za mene.
Žena je brzo pokupila kese, bez pogleda prema meni. Njeni raniji komentari su visili u vazduhu kao nešto čega se sada stidi. Prošla je pored ljudi u redu koji je više nisu gledali sa divljenjem, već sa nelagodom. Njen izlazak iz prodavnice bio je tih.
Kada se red pomjerio, jedna starija gospođa mi je tiho rekla da sam bila veoma profesionalna. Mladić iza nje mi je klimnuo glavom, a neko je dodao da niko ne zaslužuje takav tretman. Te sitne rečenice su mi značile više nego što bih ikada priznala. Nisam bila nevidljiva.
Nastavila sam da radim, ali nešto se u meni promijenilo. Više nisam osjećala sram, već dostojanstvo. Znala sam da sam uradila svoj posao kako treba. To saznanje mi je dalo snagu.
Na kraju smjene, menadžer mi je prišao i rekao da je ponosan na način na koji sam se ponijela. Rekao je da takvo ponašanje kupaca više govori o njima nego o nama. Te riječi sam ponijela sa sobom kući. Tog dana sam se osjećala jače nego inače.
Kod kuće sam djeci ispričala da sam imala težak dan, ali i da sam se zauzela za sebe bez vikanja i svađe. Gledali su me kao da sam uradila nešto važno. Shvatila sam da im upravo takve lekcije ostaju. Ne kako da pobijede, već kako da ostanu mirni.
Te noći sam razmišljala o tome koliko ljudi misli da posao definiše vrijednost čovjeka. A istina je da vrijednost dolazi iz načina na koji se ponašamo kada je teško. Nisam birala taj posao iz hira, već iz potrebe. I to nije bila sramota.
Sutradan sam se vratila na posao sa uspravnim leđima. Znala sam da će biti još teških kupaca, još neprijatnih situacija. Ali sam znala i da nisam sama. To je pravilo razliku.
Više ne spuštam pogled kada neko pokuša da me ponizi. Govorim mirno, radim po pravilima i čuvam svoje dostojanstvo. To je moja tiha snaga. I niko mi je ne može oduzeti.
Ponekad jedan trenutak na kasi nije samo transakcija, već ogledalo društva. Tog dana sam vidjela i ružno i lijepo lice ljudi. I izabrala sam da zapamtim ono drugo. Zbog sebe i svoje djece.
data-nosnippet>
