Držala sam naše tek rođeno dijete u naručju i čekala ga da uđe u sobu — a onda su se vrata otvorila, i umjesto njega, ušla je žena koju nisam nikada vidjela.
Nosila je torbicu i izgledala previše sređeno za bolnicu. Pogledala me odozgo prema dolje kao da sam neko koga treba sažalijevati, dok su mi se ruke tresle od umora i adrenalina. Nisam znala ko je, ali način na koji je zatvorila vrata govorio je da nije došla slučajno.
Prišla je korak bliže, a ja sam instinktivno privila bebu uz sebe. Nije govorila odmah, samo me posmatrala sa izrazom koji nisam mogla protumačiti — mješavina hladnoće i neke čudne sigurnosti, kao da ona ima pravo da stoji tu, a ja ne.
A onda je spustila telefon na sto pored kreveta i izgovorila rečenicu zbog koje mi je krv nestala iz lica: „On mi je rekao da će birati između nas — i da je već odlučio.“
Kada je izgovorila tu rečenicu, osjetila sam kako mi se cijelo tijelo zaledi, kao da sam odjednom potonula u hladnu vodu. Nisam mogla da odgovorim, nisam mogla da dišem, nisam mogla da shvatim šta uopšte čujem. Samo sam jače privila svoje dijete uz grudi, kao da ga neko pokušava oteti. Žena je stajala preda mnom potpuno mirna, kao da joj je zadovoljstvo gledati me kako se lomim.
„Ko si ti?“ uspjela sam da izgovorim kroz stegnuto grlo. Ona je lagano podigla obrvu, kao da je to pitanje uvredljivo. „Ja sam žena koju tvoj muž voli“, rekla je hladno. „I ona kojoj se zakleo da će doći čim se porodiš.“ U tom trenutku srce mi se raspalo na komade toliko sitne da nisam znala da li ću ih ikada moći sastaviti.
Pokušavala sam povezati bilo šta: njegov osmijeh, njegove poruke, njegovu ruku na mom stomaku dok je beba još bila unutra, njegove planove za budućnost… sve se rušilo. „Zašto bi ti to rekao?“ pitala sam, više sebi nego njoj. Ona se nasmiješila. Nije to bio osmijeh, nego podsmijeh. „Zato što je umoran od skrivanja. Zato što je rekao da si ti jaka i da ćeš se snaći sama, a ja… ja sam budućnost koju želi.“
Osjetila sam knedlu u grlu, bol koja mi se širila kroz grudni koš, ali nisam htjela da joj dam zadovoljstvo da me vidi slomljenu. Samo sam je gledala, pokušavajući sklopiti sliku. „Gdje je on?“ pitala sam tiho. Ona je slegla ramenima kao da je sve to nebitno. „Rekla sam mu da ću ja doći prva. Da ću ti prenijeti poruku. A on… on je već na putu.“
„Na putu gdje?“ glas mi je zadrhtao. Ona je prišla još jedan korak. „Kod mene.“ Te dvije riječi su me pogodile kao udarac. Zaboljelo me do kostiju. Nisam mogla vjerovati da je moj muž, čovjek koji je prije nekoliko sati držao moje lice dok se porođaj približavao, sada negdje drugdje – sa njom.
U sobu je ušla medicinska sestra i prekinula nas, ali je osjetila napetost u zraku. Žena je odmah koraknula unazad, ispravila se, stavila ponovo masku „pristojnog gosta“. Sestra je pogledala mene, pa nju. „Da li vam treba nešto?“ pitala je s blagim nepovjerenjem.
„Ne“, odgovorila sam prije nje. „Ona je upravo krenula.“ Žena je zastala na vratima, pogledala me posljednji put i rekla tiho, ali namjerno: „Nije htio da te povrijedi. Samo nije htio da laže više.“ A zatim je otišla, ostavljajući za sobom tišinu koja je boljela jače nego porođaj.
Nisam mogla da se pomjerim. Gledala sam u svoje dijete, u mali život koji nije tražio ništa osim ljubavi i sigurnosti, i u tom trenutku mi se sve preokrenulo. Tuga se pretvorila u nevjericu, nevjerica u bijes, bijes u snagu koju nikada nisam znala da imam.
Nisam plakala. Ne sada. Ne pred njom. Ne pred anyone. Samo sam disala duboko dok sam milovala bebu po mekanoj glavi i šaputala: „Ne brini, mama je tu. Mama te neće nikada ostaviti.“
Nakon nekoliko minuta tišine, čula sam kucanje. Vrata su se otvorila — i ušao je on. Moj muž. Kosa mu je bila raščupana kao da je jurio, lice mu blijedo kao zid, oči podlivene od neprospavane noći. Čim me vidio, zastao je. Pogled mu je otišao do bebe, pa do mene, pa opet do bebe.
„Gdje je ona?“ pitao je. Glas mu je bio težak. Čudno težak. „Otišla je“, odgovorila sam ravno. „I rekla mi je da si već donio odluku.“
On se uhvatio za glavu, frustrirano, kao čovjek koji je upao u vlastitu zamku. „Nisam joj rekao da prenese bilo šta. Nisam je čak ni zvao. Ona je… ona je opsjednuta. Opsjednuta da budemo zajedno. I lagala je. Sve je lagala.“ Prišao je korak bliže, ali sam instinktivno odmakla bebu od njega. U njegovim očima se pojavila bol. „Molim te, vjeruj mi“, rekao je izbezumljeno.
„Prestani“, rekla sam tiho, ali odlučno. „Ne možeš doći u bolnicu gdje sam rodila tvoje dijete i očekivati da se riječi sklope kako tebi odgovara.“
On je sjeo na stolicu kao da su mu noge otkazale. „Došao sam jer sam shvatio da sam pogriješio. Shvatio sam to čim sam čuo njen glas. Ona me ucjenjuje mjesecima. Prijeti. Manipuliše. Nisam htio da te opterećujem time dok si trudna.“
To mi je zvučalo previše lako. Previše savršeno. Previše prikladno sada. „Zašto mi nisi rekao?“ pitala sam. „Zašto si je uopšte pustio nazad u svoj život?“
Sagnuo je glavu. „Jer sam se nadao da će otići sama. Da će prestati. Da će se zasititi glume. Ali nisam bio dovoljno hrabar da prekinem. A ti si platila cijenu.“
Gledala sam ga, a u meni se nešto lomilo — ne više srce, nego posljednja nit naivne vjere u to da je čovjek predamnom još uvijek moj oslonac.
I tada sam znala jednu stvar: može da se kaje, može da plače, može da moli, ali postoji trenutak u životu žene kada shvati da više nikada neće dozvoliti da je iko bira posljednju.
Moj trenutak je nastao tog dana. „Možeš vidjeti dijete“, rekla sam ravno, „ali mene nećeš više povrijediti. Nikada.“
On me je gledao kao da je izgubio tlo pod nogama, ali više nije bilo važno. Nisam bila sama. Nisam bila slaba. I nisam bila ostavljena. Rodila sam dijete — i rodila sam sebe iznova.
