Ušla sam u njegovu kancelariju držeći ruku preko stomaka, želeći ga iznenaditi prije pregleda — a onda sam zastala kad sam čula nečiji tihi, isprekidani smijeh.
Nisam planirala da dolazim; jednostavno sam se loše osjećala i željela da bude uz mene. Vrata su bila samo zatvorena, ne zaključana, i kroz tanki prorez mogla sam vidjeti njegovu siluetu… ali i još jednu. Žensku.
Stajali su jako blizu. Preblizu. Nisam mogla čuti šta pričaju, ali način na koji je on bio okrenut prema njoj, način na koji joj je držao ruku, nije mogao biti poslovan. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti, a beba se pomjerila u meni kao da osjeća isto što i ja.
Polako sam dohvatila kvaku i otvorila vrata. Oboje su se ukočili. Ona je odmakla ruku, a on je problijedio kao da je vidio duh. A onda je izgovorio rečenicu zbog koje sam se morala uhvatiti za zid da ne padnem.
Kada sam otvorila vrata, pogled koji me dočekao bio je dovoljan da mi se krv sledi u žilama. Ona je stajala tik pored njega, a njegova ruka je još uvijek visila u zraku kao da je sekundu ranije bila na njenoj koži. Pogledao me kao čovjek koji zna da je uhvaćen, ali ne zna kako da pobjegne.
„Šta… šta radiš ovdje?“ promucao je, kao da sam ja uljez u njegovom životu, a ne njegova trudna žena. Jednom rukom sam pridržavala stomak, drugom vrata, jer sam osjećala da će mi noge otkazati svakog trenutka. „Došla sam da te povedem na pregled“, rekla sam tiho, a glas mi je više ličio na tuđi.
Žena pored njega spustila je pogled, kao da želi pobjeći, ali nije se makla. Čak ni korak. To me je još više povrijedilo. Bilo je jasno da nije slučajno ovdje. Da ovo nije prvi put. Da ovo nije prolazni trenutak. „Ko je ona?“ pitala sam, pokušavajući zadržati dah koji se borio da pobjegne iz mene kao krik.
On je progutao teško, preteško. „Ona je…“ zastao je, tražeći riječi, tražeći laž ili istinu koja bi zvučala manje strašno. „Ona je kolegica“, izgovorio je napokon. Okrenula sam se prema ženi. Pogledala me pravo u oči. I tad sam znala. Oči ne lažu. Ona nije bila kolegica. Niti slučajna osoba.
„Samo kolegica?“ ponovila sam. „A šta si joj to upravo držao?“ On je skrenuo pogled. Žena je prvi put progovorila. Glas joj je bio tih, ali siguran. „Nisi trebao da joj lažeš“, rekla je. Moje srce je prestalo na trenutak. Ona se okrenula prema meni i nastavila: „Nisam htjela da te ovako saznaš. Stvarno nisam…“
„Saznam šta?“ pitala sam, ali već sam znala odgovor. Znaš onaj osjećaj kada gledaš da li će te sudar pogoditi ili neće, iako znaš da udara? To. To sam osjećala.
Moj muž je konačno progovorio. „Bili smo zajedno… prije tebe“, rekao je. „Upoznala si me nakon što je ona otišla.“ Pogledala sam je još jednom. Nije se pomjerala. Samo je disala, tiho ali stabilno, kao da ona ima pravo da stoji ovdje, a ja ne.
„Ali nije to sve“, rekla je. U tom trenutku osjetila sam kako mi se stomak steže. Beba se pomjerila kao da reaguje na svaku riječ. „Reci joj“, rekla mu je žena. On je zatvorio oči i sledio se. „Reci joj, ili ću ja.“
„Reci mi šta?!“ povikala sam. Emocije su me lomile. Strah, bijes, bol, izdaja, sve u jednom udahu. On je podigao pogled i rekao nešto što me je slomilo potpuno, bez ikakve mogućnosti da ikad budem ista. „Ona je trudna.“
Srce mi je stalo. Noge su mi otkazale, pa sam se uhvatila za sto da ne padnem. U glavi mi se samo vraćala ta rečenica, kao da mi neko lupa čekićem iznutra. „Koliko?“ uspjela sam izgovoriti, iako nisam željela čuti odgovor.
„Tri mjeseca“, rekla je žena umjesto njega. Nisam mogla vjerovati. Dok sam ja nosila njegovo dijete, dok sam povraćala svako jutro, dok sam držala njegovu ruku preko svog stomaka, on je pravio novo dijete sa drugom.
„Znači… cijelo vrijeme… sve ovo vrijeme…“ nisam mogla sklopiti rečenicu. On je pokušao prići meni, ali sam se odmakla kao da mi se približava otrovna zmija. „Nisam htio da te povrijedim“, rekao je, glasom koji bi možda nekad prije bio bitan. Danas nije.
„Nisi htio?“ pitala sam tiho. „A šta si onda htio? Da imam dvoje djece s tobom? Da se pretvaramo da imate porodični sastanak na smjene? Da se takmičimo koja će prije roditi?“
„Molim te, saslušaj me“, govorio je. „Nisam planirao da se ovo desi.“ Žena ga je pogledala. Pogled koji je jasno govorio da jeste. Da su sve planirali. Da su ga dijelili. Možda čak i odlučivali kada će koje dijete doći. To je najgori dio — shvatiš da si sama jedina koja se nije pitala.
„Neću te moliti“, dodala je žena. „Ali ona treba da zna istinu. On je htio da bude s tobom samo dok…“ Zastala je i udahnula. „Dok ne rodim“, završila sam umjesto nje.
Moj glas je prvi put bio čvrst. Čvršći nego što sam mislila da mogu biti dok držim dijete koje se pomjera pod mojim srcem. On je sjeo u stolicu, spustio glavu u ruke, kao da se on slomio, a ne ja.
Ali nisam gledala više u njega. Gledala sam samo u svoju bebu. U ono što je moje.U ono što će ostati. I shvatila jedno: Neke žene izgube muža — ali dobiju sebe.
A to je bio moj trenutak. Polako sam okrenula leđa i rekla: „Ne brinite. Izabrao si. Ja sam završila.“ I prvi put — zaista prvi put — osjetila sam snagu da odem.
data-nosnippet>
