Prije dvije godine naslijedila sam vikendicu na jezeru od bake, mjesto na kojem sam provela najljepše dijelove djetinjstva. Iako je udaljena četiri sata vožnje, za mene je imala posebnu vrijednost i mir koji nisam nalazila nigdje drugo. Nisam je često posjećivala, ali sam je redovno održavala. Bila je to moja mala sigurna luka.
Jednog dana me je iznenada nazvao bakin stari komšija i rekao da se oko kuće mota neki nepoznat muškarac. U prvi mah sam pomislila na provalu i osjetila nelagodu. Nisam željela da rizikujem i odlučila sam da u vikendicu postavim skrivene kamere. Rekla sam sebi da je to samo mjera opreza.
Dvije sedmice kasnije, dok je moj muž Luka navodno bio na službenom putu, dobila sam obavijest o pokretu. Otvorila sam snimak i osjetila kako mi se stomak steže. Na ekranu je bio Luka, ali nije bio sam. Pored njega je bila druga žena, opuštena i nasmijana, u MOJOJ vikendici.
Smijala se dok ju je zvao „dušo“, palila moje svijeće i sjedala na bakin kauč kao da joj pripada. Pili su vino i ponašali se kao da su vlasnici tog mjesta. Nisam plakala niti pravila scenu. Umjesto toga, smislila sam plan. A kada se Luka sljedeće sedmice vratio kući, potpuno nesvjestan onoga što dolazi, znala sam da će mu se svijet uskoro okrenuti naglavačke.
Kada se Luka vratio kući, glumio je umor i žalio se na put, konferencije i sastanke koji se, sada sam znala, nikada nisu ni desili. Slušala sam ga pažljivo, klimala glavom i čak mu skuhala večeru, kao da je sve potpuno normalno. U sebi sam osjećala čudan mir, jer sam imala istinu i kontrolu. Taj osjećaj mi je davao snagu kakvu ranije nisam poznavala.
Nekoliko dana kasnije sam mu predložila da odemo na vikend u vikendicu na jezeru, samo nas dvoje, bez telefona i obaveza. Rekla sam mu da nam treba odmor i vrijeme da se ponovo povežemo. Luka je bio oduševljen i rekao da mu baš prija ta ideja. Nije ni slutio koliko će mu ta rečenica kasnije odzvanjati u glavi.
Putovali smo zajedno i pričali o nebitnim stvarima, a ja sam se ponašala mirno i nasmijano. Posmatrala sam ga krajičkom oka i pitala se kako je mogao tako lako da laže. Svaki njegov osmijeh mi je sada izgledao lažan. Ali nisam htjela da žurim.
Kada smo stigli do vikendice, Luka je prvi ušao i zastao na trenutak. Vidjela sam kako mu pogled prelazi preko dnevne sobe i kako mu se lice blago zateže. Neke stvari su očigledno bile previše poznate. Ja sam se pravila da ništa ne primjećujem.
Rekla sam mu da sjedne i da se opusti, a zatim sam bez riječi uzela daljinski upravljač. Uključila sam televizor i otvorila aplikaciju sa kamerama. Na ekranu se pojavio snimak iz dnevne sobe. Luka je u tom trenutku problijedio.
Na snimku se jasno vidjelo kako ulazi u kuću sa drugom ženom, kako je grli i smije se. Čula sam njegovo „dušo“ izgovoreno na isti način kao i meni. Vidjela sam kako pali moje svijeće i to me je boljelo više nego što sam očekivala. Tišina u sobi je bila nepodnošljiva.
Luka je pokušao da govori, ali mu riječi nisu izlazile iz usta. Rekao je da nije ono što mislim i da sve ima objašnjenje. Isključila sam snimak i pogledala ga pravo u oči. Tada sam mu rekla da više ne želim slušati laži.
Pitala sam ga koliko dugo to traje i zašto baš ovdje. Rekao je da je vikendica bila „sigurno mjesto“ gdje ga niko neće vidjeti. Ta rečenica me je presjekla. Shvatila sam da nije samo izdao mene, već i uspomenu na moju baku.
Rekla sam mu da se spakuje i ode. Pokušao je da me ubijedi da možemo razgovarati i da je to bila greška. Ali greške se ne ponavljaju planski i sa tolikom lakoćom. U tom trenutku više nisam osjećala bol, samo jasnoću.
Luka je otišao te iste večeri. Kuća je ponovo utihnula, ali ovaj put mi ta tišina nije smetala. Sjedila sam na kauču i gledala u jezero kroz prozor. Osjećala sam tugu, ali i olakšanje.
Narednih dana sam razmišljala o svemu što sam tolerisala i ignorisala. Pitala sam se koliko puta sam sumnju gurala pod tepih. Istina je da sam vjerovala više njemu nego sebi. I to sam sada odlučila promijeniti.
Razvod nije bio lak, ali je bio nužan. Luka je pokušavao da me kontaktira i objašnjava se, ali više nisam odgovarala. Jednom izgubljeno povjerenje ne vraća se snimcima iz kamera. Naučila sam to na teži način.
Vikendica je ponovo postala moje utočište. Očistila sam je, otvorila prozore i pustila svjež vazduh unutra. Kao da sam zajedno s kućom čistila i sebe. Svaki boravak tamo me je liječio.
Danas sam mirna i sama, ali iskrena prema sebi. Znam da istina, koliko god bolna bila, uvijek donosi slobodu. Da nisam postavila kamere, možda bih i dalje živjela u laži. Ovako sam barem izabrala sebe.
Ponekad sjedim na terasi i gledam jezero u tišini. Sjetim se bake i njenog osmijeha. Znam da bi bila ponosna što sam zaštitila ono što mi je ostavila. I više nikada neću dozvoliti da neko to obeščasti.
