Čula sam sina preko telefona kako mi govori da mu šef ne da slobodno i da će raditi i za Božić, a te riječi su mi ugasile i posljednju lampu nade u srcu. Bio je to već peti Božić zaredom da sam spremila trpezu za troje, a za sto sjela samo sa mužem. Gledala sam Darka na ekranu, umornog i blijedog, kako obećava da će doći „sljedeće godine“.
Kada se veza prekinula, ostala sam da gledam u crni ekran i hladnu pečenicu. Muž je bez riječi ugasio svjetlo u sobi i natočio rakiju, govoreći da nema smisla ni jesti kad nemamo koga da hranimo. Kuća je utihnula kao grob, a ja sam bila sigurna da proživljavamo najtužniju noć naših života.
Onda je, sat vremena kasnije, pas u dvorištu počeo da laje kao nikada prije. Ustali smo uplašeni i izašli napolje, misleći da se dogodilo nešto strašno. Kada sam otvorila vrata i ugledala šta stoji ispred nas, srce mi je preskočilo otkucaj — ali još uvijek nisam znala da je to tek početak nečega što nisam mogla ni da zamislim…
Kada sam bolje pogledala kroz tamu, vidjela sam siluetu koja je stajala ispred kapije. Srce mi je lupalo toliko jako da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi. Muž je stao ispred mene, instinktivno me štiteći. Pas je i dalje lajao, ali sada kao da je prepoznao nekoga.
Napravila sam nekoliko koraka naprijed, i tada sam čula glas koji bih prepoznala među hiljadu drugih. Bio je promukao, tih, ali poznat do bola. “Mama…” izgovorio je, a meni su koljena klecnula. Nisam mogla da vjerujem svojim ušima.
Stajao je tu, moj Darko, mršaviji nego što sam ga pamtila, sa torbom prebačenom preko ramena. Oči su mu bile umorne, ali su se smiješile. Nisam razmišljala ni sekunde — potrčala sam prema njemu i zagrlila ga najjače što sam mogla. Osjetila sam njegov miris i znala sam da nije san.
Muž je prišao iza mene, stavio ruku Darku na rame i samo tiho rekao: “Dobro došao kući, sine.” Darko je spustio torbu i obrisao suze koje su mu krenule niz lice. Rekao nam je da je dobio slobodno u posljednjem trenutku i da je cijelim putem razmišljao hoće li nas iznenaditi. Taj trenutak bio je vrijedniji od svih poklona na svijetu.
Uveli smo ga u kuću, a ja sam drhtavim rukama ponovo palila svjetla. Pečenica koja je već bila hladna više mi nije smetala. Sto je konačno imao smisla. Sjedili smo zajedno, gledali se i smijali kao da pokušavamo nadoknaditi sve propuštene godine.
Dok sam sipala supu, primijetila sam koliko je smršao. Pitala sam ga da li jede redovno, a on se samo nasmijao i rekao da je posao bio težak. Pričao nam je o dugim smjenama, hladnim noćima i stanovima koje je dijelio sa još trojicom ljudi. Svaka njegova riječ mi je parala srce.
Muž je donio rakiju, ali ovaj put sa osmijehom. Nazdravili smo životu, zdravlju i tome što smo ponovo zajedno. Darko je rekao da mu je ovo najljepši Božić u posljednjih pet godina. Ja sam samo klimala glavom, jer nisam mogla da govorim od emocija.
Kasnije smo sjeli u dnevnu sobu i gledali stare fotografije. Pokazivala sam mu slike iz djetinjstva, a on se smijao svojim frizurama i garderobi. Pričali smo do kasno u noć, kao da se bojimo da će jutro sve pokvariti. Nisam htjela da zaspim.
U jednom trenutku Darko je postao ozbiljan. Rekao nam je da razmišlja o povratku kući, da mu je dosta samoće i rada bez odmora. Srce mi je poskočilo, ali nisam htjela da ga pritiskam. Rekla sam mu da je najvažnije da bude srećan, gdje god bio.
Sutradan smo zajedno otišli u šetnju kroz selo. Ljudi su ga prepoznavali, grlili i pitali gdje je bio sve ovo vrijeme. Vidjela sam ponos u njegovim očima. Kao da je ponovo pronašao dio sebe koji je izgubio.
Dok smo se vraćali kući, uhvatila sam ga pod ruku. Osjećala sam mir koji nisam osjetila godinama. U sebi sam zahvaljivala sudbini na tom iznenađenju. Taj Božić mi je vratio vjeru.
Ali život nikada ne ide jednostavno. Te večeri Darko je dobio poziv koji ga je potpuno utišao. Vidjela sam kako mu se lice mijenja dok sluša. Kada je spustio telefon, samo je rekao da mora ozbiljno da razmisli o narednim danima.
Pitala sam ga šta se desilo, ali mi je rekao da ćemo pričati kasnije. U očima mu se pojavila neka nova briga. Muž i ja smo se pogledali, osjećajući da se nešto sprema. Ona sreća iz prethodnih sati odjednom je dobila sjenu.
Te noći nisam mogla da zaspim. Slušala sam kako Darko hoda po sobi i tiho razgovara sam sa sobom. Znala sam da se u njemu vodi borba. Majčinsko srce osjeti takve stvari.
Ujutru je sjeo za sto i rekao da ima važnu odluku pred sobom. Glas mu je bio miran, ali ruke su mu drhtale. Rekao je da će nam uskoro sve objasniti. A ja sam shvatila da nas možda čeka novo iznenađenje — samo nisam znala da li će biti radosno ili bolno…
