Imam šezdeset i dvije godine i radim kao profesorica književnosti, a moj život je već dugo miran i predvidiv, ispunjen knjigama, školskim hodnicima i šoljama čaja koje se hlade dok pregledam testove. Više ne očekujem iznenađenja, jer sam se pomirila s tim da su velika uzbuđenja ostala daleko iza mene. Svakog decembra dajem učenicima isti zadatak, da intervjuišu stariju osobu o najdražoj prazničnoj uspomeni. Uvijek mislim da je to njihov projekat, nikada moj.
Jedne godine, djevojčica po imenu Ana zamolila me je da baš mene intervjuiše, tvrdeći da je zanimljivije razgovarati sa nekim ko ima „priče iz davnina“. Nasmijala sam se i rekla joj da su moje uspomene sasvim obične, ali je bila uporna i sjela je preko puta mene sa blokom u ruci. Usred razgovora, gotovo nehajno, pitala me je da li sam ikada imala neku veliku ljubav vezanu za Božić. To pitanje je u meni otvorilo vrata koja sam godinama držala zatvorena.
Ispričala sam joj samo djelić priče o mladiću po imenu Dragan, o nama sa sedamnaest godina, o planovima da zajedno odemo u svijet čim završimo školu. Onda je njegova porodica, usred nekog finansijskog skandala, nestala iz grada bez pozdrava i objašnjenja. Ostala sam sa nedovršenom rečenicom i pitanjem šta bi bilo da je ostao. Mislila sam da je to priča koju nosim samo ja.
Sedmicu kasnije Ana je utrčala u učionicu zadihana, držeći telefon kao da nosi neku veliku vijest. Pokazala mi je objavu muškarca koji traži djevojku iz mladosti, spominjući plavi kaput i okrnjeni prednji zub, te moleći da mu se javi prije Božića jer ima nešto važno da joj vrati. Kada sam vidjela fotografiju, srce mi je preskočilo, jer smo na njoj bili Dragan i ja, zaljubljeni i bezbrižni. Ana me je pogledala i tiho pitala da li želim da mu napiše poruku i otkrije gdje radim, a ja sam shvatila da odgovor na to pitanje može promijeniti sve što sam godinama smatrala završenim.
Sjedila sam za katedrom dok je Ana čekala moj odgovor, a u meni su se sudarale godine tišine i jedan neočekivani tračak nade. Nisam znala da li me više plaši mogućnost da je to zaista Dragan ili pomisao da je sve samo slučajnost. Četrdeset godina je dug period za jednu uspomenu, ali očito nije bio dovoljan da nestane. Pogledala sam ponovo fotografiju i prepoznala svaki detalj, čak i način na koji mi je držao ruku. U tom trenutku sam znala da prošlost nije tako daleka kao što sam vjerovala.
Rekla sam Ani da napiše kratku poruku, ali bez previše detalja, samo da mu prenese da sam dobro i da sam spremna na razgovor. Dok je kucala, ruke su joj drhtale od uzbuđenja, kao da učestvuje u nekoj romantičnoj priči iz knjige. Meni je srce lupalo snažno i nepravilno, kao da sam opet sedamnaestogodišnjakinja koja čeka da joj se javi prvi mladić kojeg je voljela. Poruka je poslana, a ja sam ostatak časa provela pokušavajući da izgledam smireno pred učenicima. U sebi sam, međutim, brojala minute.
Odgovor je stigao iste večeri. Dragan je napisao da je godinama pokušavao da pronađe bilo kakav trag o meni, ali da su se informacije gubile kako su se škole zatvarale i generacije mijenjale. Rekao je da nikada nije imao priliku da se oprosti i da je to breme nosio kroz cijeli život. Čitajući njegove riječi, osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Toliko godina sam mislila da sam ja jedina koja pamti.
Dogovorili smo se da se nađemo u malom kafiću blizu škole, na Badnje veče, jer je to uvijek bio naš omiljeni dio godine. Cijeli dan sam provela prebirući po ormaru, birajući kaput, pa čak i tražeći u ogledalu tragove djevojke koja je nekada bila bezbrižna. Pitala sam se da li ću ga prepoznati, da li će me razočarati ili ću ja razočarati njega. Ipak, najviše sam se plašila da će sve biti previše kasno.
Kada sam ušla u kafić, ugledala sam muškarca sa sijedom kosom koji je ustao čim me je vidio. U njegovom pogledu je i dalje bilo nešto poznato, nešto što je preživjelo vrijeme. Prišao mi je polako, kao da se boji da ću nestati ako napravi nagli pokret. Izgovorio je moje ime tiho, ali sa sigurnošću koja mi je vratila dah. U tom trenutku sam znala da je to zaista on.
Sjeli smo jedno naspram drugog i nekoliko minuta samo se gledali, pokušavajući da uhvatimo sve godine koje su nam promakle. Dragan mi je ispričao da je njegova porodica tada morala da ode zbog dugova i pritiska koji su postali nepodnošljivi. Nije imao priliku da me potraži jer su se selili iz grada u grad, a zatim i u inostranstvo. Rekao je da je svake zime mislio na mene, naročito kada bi vidio plavi kaput u izlogu.
Zatim je izvadio malu, pažljivo umotanu kutiju iz džepa kaputa. Rekao je da je to ono što mi je želio vratiti prije nego što još jedna godina prođe. U kutiji je bio lančić sa malim privjeskom u obliku pahulje, koji sam mu poklonila pred njegov odlazak. Čuvao ga je sve ove decenije, kao podsjetnik na ono što smo planirali, ali nikada ostvarili. Kada sam ga uzela u ruke, osjetila sam kako mi se prsti tresu.
Ispričala sam mu svoj život, brak koji je trajao godinama, djecu koja su sada odrasla i otišla svojim putem, i tišinu koja je ostala iza njih. On je govorio o svom poslu, o borbi da izgradi stabilnost koju je nekada izgubio, i o samoći koja se uvukla između obaveza. Nije tražio opravdanja, niti je pokušavao da vrati prošlost. Samo je želio da zna da li sam bila srećna. To pitanje me je zateklo.
Rekla sam mu da sam imala dobar život, ali da sam uvijek nosila mali dio nedovršenosti. On je klimnuo, kao da razumije bez potrebe za dodatnim riječima. Nismo govorili o tome šta bi bilo da je ostao, jer takva pitanja ne donose mir. Umjesto toga, pričali smo o onome što jeste i o tome koliko smo se promijenili. U njegovom smijehu sam i dalje prepoznavala dječaka kojeg sam voljela.
Vrijeme je prolazilo neprimjetno, a kafić se polako praznio. Dragan me je pitao da li bih voljela da se ponovo vidimo, bez velikih očekivanja, samo kao dvoje ljudi koji su nekada dijelili snove. Osjetila sam kako mi srce ponovo ubrzava, ali ovog puta bez straha. Nisam više bila djevojka koja bježi, nego žena koja zna šta želi. Rekla sam mu da bih voljela da pokušamo.
Sljedećih sedmica smo se viđali šetajući kroz grad koji nam je nekada bio cijeli svijet. Prisjećali smo se sitnica, ali smo i gradili nove uspomene, pažljivo i bez žurbe. Nisam osjećala pritisak da nadoknadim izgubljene godine, jer sam znala da je to nemoguće. Umjesto toga, uživala sam u svakom razgovoru kao u poklonu. Dragan je bio smireniji, mudriji, ali i dalje onaj isti u suštini.
Jedne večeri mi je rekao da je prestao tražiti kada je mislio da sam možda sretna negdje daleko i da ne želi da uznemiri moj život. Ali nikada nije prestao nadati se da ćemo se barem jednom sresti. Te riječi su mi pokazale da ponekad ljubav ne nestaje, samo se utiša. Shvatila sam da nas život nije spojio ponovo da bismo ispravili prošlost, nego da bismo je zatvorili dostojanstveno.
Ana je bila oduševljena kada sam joj ispričala da smo se sreli, kao da je i sama dio te priče. Rekla je da je to najljepši projekat koji je ikada radila. U njenim očima sam vidjela koliko je mladima važno da vjeruju u trajnost osjećanja. Zahvalila sam joj, jer bez nje nikada ne bih saznala da me neko tražio sve te godine. Ponekad nam drugi ljudi vrate dio nas samih.
Kako se približavao sljedeći Božić, Dragan me je pozvao da zajedno ukrasimo jelku u njegovom domu. Nije bilo velikih obećanja ni dramatičnih riječi, samo tiha radost dvoje ljudi koji su dobili drugu priliku. Dok smo kačili ukrase, pomislila sam koliko je čudno što se život ponekad zatvori u krug. Ono što je nekada naglo prekinuto, sada je dobilo miran nastavak.
Nisam tražila da se vrijeme vrati, jer sam naučila da svaka faza života ima svoju ljepotu. Ali sam prihvatila da srce može kucati snažno i u šezdesetim godinama, baš kao i u sedamnaestoj. Dragan i ja nismo pokušavali da budemo ono što smo bili, nego ono što jesmo sada. I to je činilo razliku. U tom prihvatanju sam pronašla spokoj koji mi je godinama nedostajao.
Kada danas pogledam lančić sa pahuljom koji ponovo nosim oko vrata, ne vidim samo uspomenu na mladost. Vidim dokaz da neke priče ne zastarijevaju, čak i kada čekaju decenijama na završetak. Učenica koja je postavila jedno jednostavno pitanje otvorila je vrata koja su bila zatvorena gotovo pola vijeka. I shvatila sam da nikada nije kasno za iskren razgovor, za oproštaj ili za novi početak.
data-nosnippet>
