Zovem se Marija i moj sin Goran služio je po ugovoru više od tri godine, ponosan što nosi uniformu i što može pomoći drugima. U početku me zvao svaki dan, pričao sitnice iz baze i uvjeravao me da je dobro, a ja sam te pozive čuvala kao dragocjenost. Onda su se pozivi prorijedili na sedmične, pa mjesečne, a posljednjih mjeseci potpuno su prestali. Vojska mi je govorila da je to normalno, da se vojnici povuku i da moram imati strpljenja.
Ali majčinski instinkt mi nije davao mira, jer sam osjećala da nešto nije u redu. Prošle nedjelje, dok je kiša neumorno padala, neko je snažno pokucao na moja vrata. Otvorila sam i ugledala mladog vojnika, mokrog do kože, sa očima crvenim od neprospavanih noći. Predstavio se kao narednik Teo i rekao da je služio sa mojim sinom.
Srce mi je stalo u grlu dok sam ga pitala gdje je Goran, ali umjesto odgovora, pružio mi je izgužvanu kovertu. Bila je to jedna od mojih pisama, a na poleđini, Goranovim neurednim rukopisom, pisalo je: “ČITAM SVAKU NOĆ.” Suze su mi zamaglile pogled, ali nisam mogla zaboraviti pitanje koje je visilo u zraku – zašto je Teo ovdje, a ne moj sin?
Teo je duboko udahnuo i rekao da više ne može čuvati tajnu koju je Goran skrivao od mene mjesecima. Njegov glas je bio težak, kao da svaka riječ nosi teret koji ga pritišće. “Morate poći sa mnom,” rekao je tiho. U tom trenutku nisam više čekala objašnjenja – uzela sam ključeve i krenula prema autu, sa osjećajem da ću napokon saznati istinu.
Vozila sam iza Teovog automobila kroz kišu koja je nemilosrdno udarala po šajbi, pokušavajući zadržati ruke mirnima na volanu dok su mi misli jurile brže od točkova. Nisam znala da li idem prema bolnici, vojnoj bazi ili nekoj adresi koju ću pamtiti do kraja života. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi da više ne može čuvati tajnu. Srce mi je govorilo da se spremim na nešto teško.
Zaustavili smo se ispred male, skromne kuće na kraju grada, kuće kakve sam viđala samo u prolazu. Teo je izašao prvi i sačekao me ispred kapije, pogledom punim sažaljenja koje mi nije bilo potrebno. “Molim vas, budite jaki,” rekao je prije nego što je otvorio vrata. Taj ton mi je stegao grudi.
Ušli smo unutra i osjetila sam miris čaja i svježeg hljeba, kao da sam zakoračila u nečiji svakodnevni život. U dnevnoj sobi je sjedila mlada žena sa dječakom od možda četiri godine koji je slagao kockice na podu. Kada su nas ugledali, oboje su ustali. Dječak je podigao pogled i u tom trenutku mi je srce preskočilo.
Imao je Goranove oči.
Nisam mogla disati dok sam gledala to malo lice koje je bilo toliko poznato, a opet potpuno novo za mene. Žena je prišla, ruku drhtećih, i predstavila se kao Lejla. Rekla je da je sa Goranom bila u vezi više od godinu dana, ali da je on insistirao da mi ništa ne kaže dok ne završi misiju.
Teo je tiho objasnio da je moj sin ranjen prije nekoliko mjeseci tokom operacije, ali da povreda nije bila smrtonosna. Ono što je bilo teže jeste da je Goran odbio da se vrati kući dok ne bude siguran da je ova mala porodica zbrinuta. Bojao se da ću biti povrijeđena, da ću se osjećati izdano što nisam znala za Lejlu i dijete.
“On vas voli više od svega,” rekao je Teo, pružajući mi još jednu kovertu. U njoj je bilo pismo koje je Goran napisao prije operacije, za slučaj da se nešto dogodi. Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarala. U pismu je pisalo da nikada nije prestao čitati moja pisma i da su mu ona davala snagu svake noći.
Objasnio je da je želio da me zaštiti od brige dok ne bude siguran da može sve držati pod kontrolom. Pisao je o Lejli kao o ženi koja mu je donijela mir u haosu i o dječaku koji je došao na svijet prije vremena. Bojao se da će me povrijediti jer mi je dugo bio jedini oslonac. Čitajući, osjetila sam i bol i ponos.
Lejla je rekla da je Goran trenutno na rehabilitaciji u vojnoj bolnici i da se oporavlja sporije nego što su očekivali. Nije želio da me zovu dok ne bude mogao sam stati pred mene. Ta rečenica me slomila, jer sam shvatila koliko je nosio teret sam. Uvijek je bio takav, pokušavao sve riješiti bez da me optereti.
Prišla sam dječaku i kleknula ispred njega, a on me pogledao znatiželjno, bez straha. Kada sam ga pitala kako se zove, tiho je rekao: “Goran.” U tom trenutku su mi suze same potekle, jer sam znala da moj sin nije samo vojnik, nego i otac. Dio njega je stajao ispred mene.
Te večeri smo dugo razgovarali, otvarajući godine koje su prošle u tišini. Shvatila sam da me nije isključio iz svog života iz ravnodušnosti, nego iz straha da ću se osjećati zamijenjeno. Nikada nije znao kako da spoji dva svijeta koja su mu bila podjednako važna. Taj strah ga je udaljio više nego bilo koja misija.
Sljedećeg jutra sam zajedno sa Teom otišla u bolnicu. Kada sam ušla u sobu, ugledala sam svog sina kako leži, mršaviji nego prije, ali sa istim tvrdoglavim pogledom. U trenutku kada me je vidio, pokušao je sjesti usprkos bolu. “Mama,” šapnuo je, i u tom glasu je bilo sve što mi je nedostajalo.
Prišla sam mu i zagrlila ga pažljivo, osjećajući kako se trese pod mojim rukama. Rekla sam mu da sam već upoznala njegovu malu porodicu i da nema više tajni između nas. U njegovim očima se pojavila panika, ali sam ga umirila osmijehom. “Nisi me izgubio,” rekla sam, “samo si mi dao još nekoga da volim.”
Razgovarali smo satima, prebirući po godinama koje su nas razdvojile i riječima koje nikada nismo izgovorili. Shvatila sam da odrasla djeca ponekad pokušavaju zaštititi roditelje na način koji nas boli, ali ne iz loše namjere. Goran je mislio da mora biti jak za sve nas. Nije znao da sam ja jača kada znam istinu.
Kada je konačno izašao iz bolnice, prvi put sam držala unuka u naručju dok je moj sin stajao pored mene. Osjetila sam kako se praznina koju sam nosila mjesecima polako popunjava. Nije to bio savršen rasplet, ali bio je stvaran. I bio je naš.
Onog dana kada je Teo pokucao na moja vrata, mislila sam da ću čuti najgore. Umjesto toga, saznala sam da se moj svijet samo proširio. Moj sin nije nestao, samo je izgradio dio života koji je čuvao dok nije bio spreman da me uključi. A sada, stojimo zajedno, ja kao majka, on kao otac, u istom krugu ljubavi.
data-nosnippet>
