Zovem se Polin, imam 34 godine i samohrana sam majka. Godinama radim kao čistačica, a život me nije mazio. Moj muž je preminuo od raka kada je naša kćerka Eva imala samo tri godine, i od tada smo nas dvije same, pokušavajući da preživimo i zadržimo privid normalnog života.
Evin rođendan se približavao, a novca je bilo jedva za kiriju i osnovne namirnice. Ipak, željela sam da joj poklonim nešto posebno, nešto što neće biti samo još jedna stvar, već nešto što će je iskreno obradovati. Eva je nevjerovatno dobra i strpljiva za svoje godine, uvijek misli na druge prije sebe, i to mi je često lomilo srce.
Te nedjelje sam lutala buvljakom, gledajući stare tezge i izblijedjele predmete, kada sam ugledala lutku. Bila je starinska, pomalo iznošena, ali imala je svijetloplave oči koje su djelovale gotovo živo. U naručju je držala malu bebu-lutku, i u tom trenutku sam pomislila: „Eva će je obožavati.“
Imala sam taman dovoljno novca da je kupim. Dok sam je nosila kući, zamišljala sam Evin osmijeh i zagrljaj koji će mi dati, onaj koji briše sav umor. Tog jutra sam je pažljivo umotala i predala joj poklon. „Mama, savršena je!“ povikala je Eva, bacivši mi se u zagrljaj, a meni su oči zasuzile od sreće.
I tada sam to čula. Tihi, pucketavi zvuk, jedva primjetan, kao statika – ali sam bila sigurna da dolazi iz lutke. Srce mi je počelo da lupa dok sam je uzimala iz Evinog naručja, jer nisam mogla ni da naslutim šta ću otkriti kada shvatim šta se krije unutra.
Srce mi je lupalo dok sam držala lutku u rukama, pažljivo je okrećući, kao da se bojim da će se ponovo oglasiti. Eva me je zbunjeno gledala, pitajući da li je nešto pokvareno. Pokušala sam da se nasmijem i rekla joj da je vjerovatno samo stara igračka, ali u stomaku sam imala težak osjećaj koji nisam mogla da ignorišem.
Ponovo se čulo tiho pucketanje, sada malo glasnije. Nisam više imala dilemu — zvuk je dolazio iznutra. Sjela sam za sto, uzela makaze i polako počela da razdvajam šav na leđima lutke. Ruke su mi se tresle, a u glavi su mi prolazile sve moguće misli, od pokvarenog mehanizma do nečega mnogo gore.
Kada sam konačno otvorila mali otvor, unutra nije bilo žica niti baterija. Umjesto toga, napipala sam nešto tvrdo, zamotano u plastiku. Izvukla sam mali paket, pažljivo, kao da držim nešto što ne smijem ni da dotaknem. Eva je stajala pored mene, širom otvorenih očiju.
Otvorila sam paket i u tom trenutku mi se dah prekinuo. Unutra je bio stari diktafon, onaj mali, sa dugmetom za snimanje, i nekoliko presavijenih papira. Diktafon je bio uključen. Zato se čulo pucketanje. Zato zvuk nikada nije prestajao.
Pritisnula sam dugme i sobom se prolomio tih, umoran glas žene. Govorila je sporo, kao da joj svaka riječ teško pada. „Ako neko ovo nađe… molim vas… nemojte baciti.“ Osjetila sam kako mi se koža ježi dok sam slušala. Žena je govorila o svojoj kćerki, o tome kako nema kome da je ostavi, kako se boji da će dijete završiti zaboravljeno.
U tom trenutku sam shvatila da Eva ne treba ovo da čuje. Isključila sam diktafon i poslala je u sobu da se igra, govoreći da moram nešto da popravim. Čim su se vrata zatvorila, nastavila sam da čitam papire koji su bili uz snimak.
Bilo je to pismo, pisano drhtavim rukopisom. Žena je objašnjavala da je lutku kupila za svoju djevojčicu, ali da je nikada nije stigla pokloniti. Bila je teško bolesna, sama, bez porodice. Lutku je odnijela na buvljak, sakrivši poruku i diktafon unutra, u nadi da će je kupiti neko ko ima dobro srce.
Na kraju pisma stajala je rečenica koja me je potpuno slomila: „Ako ovo sluša majka — molim te, čuvaj svoju djevojčicu. Ja više ne mogu.“ Sjedila sam za stolom i plakala, tiho, da Eva ne čuje. Nisam znala zašto me to toliko pogodilo, ali u toj poruci sam prepoznala sebe. Strah, nemoć, ljubav prema djetetu jaču od svega. Ta nepoznata žena mi je, ne znajući, predala dio svoje boli.
Sljedećih dana nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome. Istraživala sam ime koje je potpisala na pismu. Tražila po starim oglasima, lokalnim grupama, arhivama. I pronašla sam je. Bila je to žena koja je prije nekoliko godina preminula u obližnjem gradu, a njena kćerka je završila u hraniteljskoj porodici.
Tada sam znala da ovo nije bila slučajnost. Kontaktirala sam centar za socijalni rad, objasnila sve i pitala za djevojčicu. Prošli su mjeseci razgovora, provjera, straha da će me odbiti. Ali nisam odustajala.
Danas, dok ovo pišem, u našoj kući se čuju dva dječija glasa. Eva i njena nova sestra sjede na podu i igraju se tom istom lutkom, sada zakrpljenom i očišćenom. Ponekad pomislim na onaj pucketavi zvuk i shvatim da to nije bio strah — bio je to poziv.Kupila sam lutku misleći da kupujem igračku. A dobila sam priču, odgovornost i novu šansu da nečiju ljubav nastavim tamo gdje je morala da stane.
