Godinama sam se borila sa neplodnošću i na kraju sam naučila da živim sa prazninom koju ne možeš objasniti nikome ko je nije osjetio. Kada je moja mlađa sestra Ivana ostala trudna, sav onaj majčinski instinkt koji nisam mogla ostvariti prelio se na nju. Organizovala sam zabavu povodom otkrivanja spola, kupila krevetac, kolica i one male pidžamice sa patkicama koje su me rasplakale u radnji. Grlila me i govorila: “Bićeš najbolja tetka na svijetu.”
Onda se mali Luka rodio i kao da je neko preko noći promijenio pravila igre. U bolnici je Ivana govorila da je sezona virusa i da je bolje da ga ne uzimam u naručje, kod kuće ga je stalno držala čvrsto privijenog uz sebe, a svaki moj pokušaj da mu priđem završavao se blagim, ali odlučnim odbijanjem. “Spava.” “Tek je jeo.” “Možda drugi put.” Poštovala sam to, dezinfikovala ruke, držala distancu i ubjeđivala sebe da je to samo majčinska briga.
Ali tri sedmice su prošle, a ja ga nijednom nisam držala u naručju, dok su drugi bez problema objavljivali fotografije kako ga maze i uspavljuju. Vidjela sam našu rodicu kako ga ljulja, mama je usput rekla kako je “divna beba za maženje”, čak je i komšinica pisala kako je donijela ručak i dobila svoje “beba-zagrljaje”. Shvatila sam da jedina osoba kojoj Ivana ne vjeruje – jesam ja. To me boljelo više nego što sam htjela priznati.
Prošlog četvrtka sam, bez najave, svratila do nje da ostavim nove kapice koje sam kupila, nadajući se da ću ga konačno vidjeti izbliza. Vrata su bila otključana, čula sam tuš na spratu i onda onaj očajni plač novorođenčeta koji para dušu. Uletjela sam u sobu i podigla ga iz kolijevke, a tada sam primijetila mali flaster na njegovom butini koji se već odlijepio na ivici. Ispod njega nije bila rana niti ožiljak… ono što sam vidjela učinilo je da mi ruke zadrhte baš u trenutku kada je Ivana utrčala niz hodnik i promuklo šapnula: “Nisi to smjela vidjeti… za sve je kriv tvoj muž.”
Stajala sam u sred sobe sa Lukom u naručju, osjećajući kako mi srce lupa u ušima dok sam pokušavala shvatiti šta tačno gledam ispod tog poluodlijepljenog flastera. Nije bilo nikakve rane, nikakve medicinske intervencije, već mali, gotovo neprimjetan madež u obliku polumjeseca. Taj isti znak moj muž Emir ima na istom mjestu još od djetinjstva i uvijek se šalio da mu je to “porodični pečat”. U tom trenutku mi je kroz glavu prošla misao od koje mi se stomak okrenuo.
Ivana je stajala na vratima, blijeda kao zid, stežući peškir oko sebe dok je pokušavala doći do daha. “Nisi to smjela vidjeti”, ponovila je tiše, kao da će te riječi vratiti vrijeme unazad. Pitala sam je šta to znači i zašto pominje mog muža u istoj rečenici sa tim flasterom. Glas mi je podrhtavao, ali sam pokušavala ostati prisebna zbog bebe koja je već počela da se smiruje u mom naručju.
Ivana je sjela na ivicu kreveta i sakrila lice rukama, a onda je kroz suze izgovorila nešto što mi je rasjeklo tlo pod nogama. Rekla je da je prije skoro godinu dana, dok sam ja bila na poslovnom putu, Emir bio kod njih da popravi bojler koji se pokvario usred zime. Navodno su te večeri dugo pričali o mom bolu zbog neplodnosti, o tome koliko mi je teško i koliko sam se povukla u sebe. Tvrdila je da je među njima nastao trenutak slabosti koji su oboje kasnije pokušali zaboraviti.
Osjetila sam kako mi se ruke lede dok sam gledala malog Luku i pokušavala spojiti riječi koje sam upravo čula sa stvarnošću koju sam živjela. Ivana je rekla da nije bila sigurna ko je otac dok nije primijetila taj isti mali madež na butini svog sina. Tada je, kako kaže, shvatila da više ne može bježati od istine. Flaster je stavila samo da sakrije znak dok ne odluči šta će i kako dalje.
Sjećanja su mi navirala jedno za drugim, sitnice koje tada nisam primjećivala, Emir koji je postajao nervozan kad god bih spomenula Ivaninu trudnoću, njegov izbjegavajući pogled tokom porodičnih okupljanja. Uvijek sam to pripisivala mojoj osjetljivosti i vlastitoj tugi, nikada nisam pomislila da bi iza toga mogla stajati izdaja. Ivana je ponavljala da je to bila greška, trenutak slabosti, nešto što se nikada više nije ponovilo. Te riječi su mi zvučale prazno i beživotno.
Spustila sam Luku nazad u kolijevku, nježno ga pokrivši, i pogledala sestru koja je sada izgledala kao potpuno druga osoba. Pitala sam je da li je Emir znao za trudnoću i da li je ikada posumnjao. Klimnula je glavom i priznala da su nekoliko puta razgovarali, ali da je on insistirao da je najbolje da sve ostane tajna kako se porodica ne bi raspala. Te rečenice su me pogodile jače od bilo kakvog šamara.
Te večeri sam se vratila kući kao u magli, noseći u sebi teret koji je bio pretežak za riječi. Emir je sjedio u dnevnoj sobi i gledao televiziju, potpuno nesvjestan da se moj svijet upravo urušio. Kada me je pitao zašto sam tako tiha, samo sam ga pogledala i rekla da moramo razgovarati. U mom glasu je bilo nečega što ga je natjeralo da odmah utiša televizor.
Rekla sam mu da znam sve i da nema smisla da pokušava da poriče, jer sam vidjela znak na Lukinoj nozi i čula istinu od Ivane. Njegovo lice je u sekundi izgubilo boju, a ramena su mu se spustila kao da je nosio teret koji je sada konačno pao na pod. Nije negirao, nije vikao, samo je sjeo i tiho rekao da je napravio najveću grešku u svom životu. U tom trenutku sam shvatila da više nema povratka na staro.
Objasnio je da se osjećao nemoćno gledajući moju bol zbog nemogućnosti da imamo dijete i da je u toj slabosti dopustio sebi da pređe granicu koju nikada nije smio preći. Govorio je da je to bio trenutak bez razmišljanja, nešto što se desilo brzo i što je odmah požalio. Ipak, posljedice tog trenutka sada su imale ime, lice i mali polumjesec na butini. Njegove suze mi nisu donosile utjehu.
Pitala sam ga zašto me nikada nije suočio sa istinom, zašto je dopustio da tri sedmice budem odgurivana od djeteta koje je možda njegovo. Rekao je da se nadao da će Ivana sve zadržati za sebe i da će on ostati samo “ujak”, bez uloge koju ne zna kako da nosi. Taj strah od odgovornosti mi je zvučao još gore od same izdaje. Osjetila sam kako se povjerenje koje smo gradili godinama ruši u tišini.
Sljedećih dana sve je postalo napeto i tiho, kao da hodamo po tankom ledu koji svakog časa može pući. Majci nismo ništa govorili, a Ivana me je zvala nekoliko puta, ali nisam imala snage da joj se javim. Gledala sam naše porodične fotografije i pitala se gdje je tačno počela laž. Svaki osmijeh sa tih slika sada je imao drugačiju težinu.
Jednog popodneva sam ponovo otišla kod Ivane, ovaj put da razgovaramo bez vikanja i bez suza. Sjele smo za sto i prvi put otvoreno priznale koliko smo obje bile izgubljene u vlastitim bolovima. Ona je priznala da je osjećala krivicu od trenutka kada je saznala da je trudna, ali da je istovremeno željela zadržati dijete bez obzira na sve. Rekla je da nikada nije htjela da me povrijedi, ali da je strah bio jači od razuma.
Gledala sam malog Luku dok je spavao i shvatila da on nije kriv ni za jednu odluku koju smo mi odrasli donijeli. On je samo dijete koje zaslužuje ljubav i stabilnost, bez obzira na to kako je došao na svijet. U tom trenutku sam osjetila kako se u meni miješaju bol i neobjašnjiva nježnost. Možda nikada neću imati svoje dijete, ali to ne znači da nemam pravo na ljubav prema njemu.
Kada sam se vratila kući, rekla sam Emiru da ćemo morati donijeti teške odluke, ali da ih ne možemo donositi iz straha. On je pristao da preuzme odgovornost i da, ako se potvrdi očinstvo, bude prisutan u Lukinom životu na način koji neće rušiti dodatno porodicu. Taj razgovor je bio težak, ali je donio barem trunku jasnoće. Shvatila sam da je istina, koliko god bolna, jedini put naprijed.
Danas još uvijek ne znam kakav će biti konačan ishod svega, ali znam da više nikada neću pristati na laž radi lažnog mira. Povjerenje se ne vraća preko noći, ali iskrenost je prvi korak ka bilo kakvom ozdravljenju. Moj brak i odnos sa sestrom nikada neće biti isti, ali barem sada znam na čemu stojim. A mali Luka, bez obzira na sve, i dalje je dijete koje ću voljeti, ma kakva istina stajala iza njegovog rođenja.
