Tog dana sam spremala večeru za nas troje — za mene, mog muža i njegovu “najbolju prijateljicu iz firme”, koja je često dolazila.Nikad nisam sumnjala, jer kad žena vjeruje, vjeruje potpuno.Ali nešto te večeri nije bilo u redu. Njegov telefon, koji je zaboravio na polici, zazvonio je — i poruka koja se pojavila na ekranu bila je kao hladan tuš.
Pisalo je:
„Vidimo se večeras u sobi 214. Ponesi ono što si mi obećala.”Poruka je bila potpisana — njenim imenom.
Nisam plakala. Nisam vikala.
Samo sam uzela jaknu i ključeve od auta.
Jer ako postoji trenutak kad ti se srce slomi, postoji i onaj kad se rađa tvoja snaga.Ušla sam u hotel, otvorila vrata sobe 214 — i zatekla prizor koji ću pamtiti dok sam živa. Ali ono što sam uradila poslije, niko nije očekivao
Dok sam vozila prema hotelu, ruke su mi drhtale, ali um nije. U meni se smirila neka ledena jasnoća — ona koju osjete žene kad im sve postane kristalno čisto.
Sjećala sam se svakog njihovog pogleda, svakog smijeha, svake “slučajne” poruke koju su razmijenili. Sve mi se spojilo u jedno.
Kada sam stigla, pitala sam na recepciji za sobu 214.Recepcionarka se osmjehnula. “Već su stigli, gospođo.”Srce mi je preskočilo udarac. Nisam ih ispravila. Samo sam klimnula glavom i pošla prema liftu.Na vratima sobe čulo se prigušeno smijanje, a kroz pukotinu se vidjelo svjetlo.Udahnula sam duboko i otvorila vrata — bez kucanja.
Ono što sam vidjela nije me iznenadilo. On, moj muž, bez košulje.Ona, moja najbolja prijateljica, u posteljini, s osmijehom koji je nestao čim me ugledala.“Bože… Ana?” promucao je. “Mogu objasniti—”“Nemoj,” prekinula sam ga mirno. “Zapravo, hvala ti. Sada mi je sve jasno.”
Ona je pokušala da se pokrije jorganom, ali ja sam samo slegnula ramenima.“Znaš, uvijek sam se pitala zašto si bila tako slobodna u mom domu,” rekla sam hladno.“Sada vidim — nisi bila gost. Bila si suparnica.”
“Molim te,” rekao je moj muž, ustajući i pokušavajući da priđe. “Nije ono što misliš.” Pogledala sam ga s blagim osmijehom.“Zanimljivo. Uvijek kad muškarac izgovori to, upravo je ono što žena misli.”
Tišina je pala. Samo je klima šumjela.Spustila sam torbicu na sto i izvadila telefon.“Ne brini,” rekla sam, “neću praviti scenu. Samo želim uspomenu.”“Šta to radiš?” pitala je ona drhtavim glasom.“Pravim fotografiju.”Pritisnula sam taster. Blic je bljesnuo.“Za razvodni sud,” dodala sam tiho.
On je pokušao da mi oduzme telefon, ali sam ga pogledala onako kako nikad nisam — s potpuno mirnim prezirom. “Dodirni me još jednom,” rekla sam hladno, “i ne samo što ćeš izgubiti mene, izgubićeš i sve što si godinama gradio na mom imenu. Jer kuća, firma i računi — sve su na meni.”
Zaledio se. Nikad ga nisam vidjela tako malog, tako izgubljenog.Okrenula sam se prema njoj. “Ti si mi držala ruku kad sam sumnjala u sebe,” rekla sam, glasom koji je jedva izlazio. “Ti si bila moja sestra po izboru. I sad si izabrala ovo. Pa uživaj. S njim.”
Zatvorila sam vrata za sobom, bez vike, bez suza.Kad sam stigla kući, spakovala sam mu odjeću i stavila sve torbe pred vrata.Na svaku torbu sam zalijepila po jednu riječ:
“Ljubav. Povjerenje. Poštovanje.”
A na posljednju sam dodala: “Sve potrošeno.”
Tri mjeseca kasnije, bila sam slobodna žena.Razvod je prošao glatko. Kuća, automobil i firma ostali su meni.Njega je napustila i ona — tri sedmice nakon što su pokušali da započnu zajednički život.Čula sam da se vratio kod majke. Nije me iznenadilo.Ljudi koji izdaju druge, na kraju ostanu sami sa sobom — i to im je najteža kazna.
Jedne večeri, dok sam sjedila na terasi s čašom vina, stigla mi je poruka s nepoznatog broja.“Zaslužila sam to što se desilo. Žao mi je.”Bio je to njen broj. Nisam odgovorila.Samo sam ugasila telefon i nasmijala se.Jer u tom trenutku sam shvatila — karma možda kasni, ali uvijek dođe.A ponekad je najljepša osveta jednostavno: mir.
