Nikada nisam vjerovala da se jedan dan može pretvoriti u najljepši i najgori trenutak mog života u isto vrijeme — sve u samo nekoliko sati.
Na sahrani svog muža, dok su ljudi prilazili i izgovarali prazne riječi utjehe, pogled mi je pao na dječaka koji je stajao po strani, sam, s kapom nisko navučenom preko čela.
Bio je neobično miran, gotovo previše zreo za svoje godine. Nešto u njegovom pogledu me zaustavilo — nešto što nisam mogla objasniti.Kad su se svi razišli, prišla sam mu i tiho pitala: „Sine, jesi li poznavao mog muža?“
Podigao je pogled. Oči su mu bile iste — iste one nijanse plave kakve su bile i kod mog pokojnog supruga. „Jesam,“ rekao je. „On je bio moj tata.“ Zaledila sam se.
„Molim?“ Dječak je tada izvukao iz džepa staru fotografiju — na njoj moj muž, nasmijan, drži bebu u naručju. Na poleđini piše: „Za mog sina, mog jedinca — Luka.“
Srce mi se steglo. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala da dišem.„Ko ti je dala ovu sliku?“ pitala sam.
Dječak je slegnuo ramenima. „Mama. Rekla je da je tata otišao kad sam bio mali. I da možda danas dođeš da ga vidiš prvi put.“
U tom trenutku mi je sve postalo jasno — i znala sam da život koji sam živjela nije bio ono što sam mislila da jeste.
Stajala sam pred njim, a svijet oko mene kao da je prestao da postoji. Zvuk vjetra, šum lišća, ljudi koji su se još uvijek razilazili — sve je utihnulo. Samo taj dječak i njegove plave oči. Oči mog muža. „Kako se zoveš?“ pitala sam ga, pokušavajući da zadržim glas mirnim.
„Luka,“ rekao je jednostavno. To ime me presjeklo kao nož. Luka. Ime koje sam oduvijek željela da dam svom djetetu, ali ga nikada nismo imali. „Gdje ti je mama?“ pitala sam.
„Otišla je,“ rekao je i slegnuo ramenima. „Rekla je da me čeka kod kapije.“ Okrenula sam se i pogledala u daljinu. Na kraju groblja stajala je žena — visoka, tamne kose, s pogledom punim straha.
Znao si to lice i prije nego što sam shvatila — to je bila Milena, njegova nekadašnja koleginica iz firme, ona koju sam uvijek smatrala bezopasnom.
Prišla sam joj polako, osjećajući kako mi se u grudima sve steže. „Je li on…?“ Klimnula je glavom. Suze su joj potekle niz lice. „Da,“ rekla je. „On je tvoj muž. I Lukin otac.“ Zemlja mi se pomjerila pod nogama.
„Koliko dugo si znala?“ pitala sam. „Od početka,“ rekla je. „Ali zakleo se da će sve srediti, da će ti jednog dana reći. Samo… nikad nije našao hrabrosti.“
Zastala je. „Kad je saznao da je bolestan, rekao mi je da će se pobrinuti da Luka ima dom. Rekao je da će ti jednog dana sve objasniti, kad bude spreman.“
Suze su mi se slivale niz obraze. „I zato si došla danas?“ pitala sam. „Da,“ rekla je. „Da mu ispuniš posljednju želju. Da Luka upozna tebe.“
Pogledala sam dječaka koji je stajao nekoliko koraka dalje. Držao je malu ružu u ruci i gledao u očev grob. Prišla sam mu i kleknula.
„Luka,“ rekla sam tiho, „tvoj tata mi je bio sve na svijetu. I… ako hoćeš, mogu ti pričati o njemu. O stvarima koje niko drugi ne zna.“ Podigao je pogled. „Mama kaže da si dobra. Da ti nije kriva.“
Nisam mogla da dišem. „Rekla je to?“ Klimnuo je. „Rekla je da je tata uvijek govorio tvoje ime. Kad bi mislio da spavam, plakao je i šaptao ‘Oprosti joj sve’. Nisam znao šta to znači.“
Zagrlila sam ga. Prvi put. Mali, tanak dječak koji je imao osmijeh mog muža i miris djetinjstva koje sam izgubila. Osjetila sam kako mi se srce lomi i liječi u isto vrijeme. Milena je stajala nekoliko metara dalje. Prišla je i rekla:
„Znam da me nikada nećeš moći pogledati kao prije. Ali nisam ga uzela od tebe. Nisam tražila ništa. Samo sam ga voljela — onako kako sam znala.“ Pogledala sam je. Nije bilo mržnje. Samo umor.
„Neću te mrziti,“ rekla sam. „Zato što me dijete koje stoji pored mene podsjeća da on nije bio samo laž — već i život koji je stvorio.“ Ona je zaplakala i tiho otišla. Luka je ostao pored mene.
Kasnije tog dana, kad smo napuštali groblje, okrenuo se prema meni i rekao: „Rekla je da ako želim, mogu da ostanem kod tebe neko vrijeme.“
„Ako želiš,“ rekla sam, jedva zadržavajući suze, „možeš ostati zauvek.“ Tih nekoliko riječi promijenilo je sve. Nisam znala kako će izgledati naš novi život, ni kako ću se nositi s prošlošću, ali sam znala jedno — moj muž je otišao, ali mi je ostavio razlog da nastavim.
Svakog dana gledala sam Luku kako se smije, kako raste, i u svakom njegovom pokretu sam vidjela dio njega.
Ponekad, kad zaspi, pogledam onu staru fotografiju s natpisom „Za mog sina, mog jedinca“ i šapnem: „Nisi više sam. Ni on — ni ja.“
