Noć je bila hladna i tiha kad su svjetla hitne pomoći bljesnula ispred dječje bolnice u Novom Sadu. U naručju mlade majke nalazila se djevojčica od osam godina, blijeda i uplašena, s malom rukom čvrsto stegnutom oko njenog kaputa. Ljekari su ih dočekali na ulazu, a jedan od njih odmah pozvao dežurnu sestru.
„Rekla je da ju je boljelo,“ šapnula je majka, glasom prelomljenim između straha i nevjerice. „Rekli su da je to samo rutinska injekcija, ali nešto nije bilo u redu.“
Djevojčica je drhtala i tiho ponavljala: „Rekao je da neće boljeti…“
Dežurna doktorka Ivana pogledala je majku i rekla: „Smirite se, mi ćemo sve provjeriti.“ Ali dok je pregledavala djevojčicu, primijetila je nešto čudno – tragove uboda koji nisu bili zabilježeni u kartonu.
Pozvala je kolegu i tiho rekla: „Ovo nije od standardne terapije. Pogledaj gdje je ubod.“
Majka ih je gledala u šoku, a doktorka je samo tiho dodala: „Moramo obavijestiti policiju. Ovo ne izgleda kao greška.“Kada su istražitelji pregledali bolničke kartone, otkrili su da ime doktora koji je navodno dao terapiju – ne postoji u sistemu.
Istražitelj Marko i njegova partnerka Jelena stigli su u bolnicu samo sat nakon dojave. Zgrada je bila sablasno tiha, hodnici dugi i prazni, a medicinsko osoblje napeto. Doktorka Ivana ih je dočekala s fasciklom u ruci.
„Ovdje su svi zapisi,“ rekla je. „Ali jedan potpis mi ne daje mira.“
Otvorila je karton i pokazala redak ispisan nepoznatim rukopisom. „Doktor Petrov – taj čovjek ovdje nikada nije radio.“
Marko je pogledao Jelenu i rekao: „Provjeri arhivu i sigurnosne kamere.“
U narednim satima pregledali su snimke sa dana kada je djevojčica primljena. U 17:46, kamera je zabilježila muškarca u bijelom mantilu koji ulazi u sobu za terapije, ali njegovo lice nikada nije zabilježeno. Ušao je, ostao pet minuta i nestao.
Majka je sjedila u čekaonici, stežući ruku svoje kćerke. „Molim vas,“ rekla je istražiteljima, „samo mi recite da nije ništa opasno.“
„Biće u redu,“ rekao je Marko tiho. „Ali moramo shvatiti šta je ušlo u sistem vaše kćerke.“
Analize su pokazale da nije riječ o bolesti — već o testnoj supstanci koja nije odobrena za upotrebu. Neko je koristio bolnicu da testira lijekove.
„Neko koristi djecu za eksperimentalnu terapiju bez dozvole,“ rekla je Jelena, dok je listala papire. „I to ne prvi put.“
Doktorka Ivana je sklopila ruke. „Znala sam da nešto nije u redu. Zalihe lijekova nestaju, ali niko nikad nije istraživao.“
Marko je pogledao fasciklu s potpisima i tiho rekao: „Ovo više nije samo medicinska greška. Ovo je zločin.“
Sljedećih dana policija je izvršila pretres magacina bolnice i otkrila skrivenu dokumentaciju o nelegalnim donacijama lijekova. Sve je vodilo do bivšeg dobavljača koji je podmićivao osoblje da testira eksperimentalne formule.
Na ispitivanju, čovjek je priznao: „Plaćali su mi da provjerim nuspojave. Djeca su bila samo brojevi.“
Kada su majci rekli da je odgovorni uhapšen, suze su joj potekle niz lice. „Hvala vam,“ rekla je, „mislila sam da nikad neću saznati istinu.“
Marko se sagnuo pored male Sare i nasmiješio se. „Znaš, ti si mala heroina. Da nisi rekla ono što jesi, ne bismo ovo otkrili.“
„Rekla sam jer me boljelo,“ šapnula je ona. „Ponekad,“ odgovorio je on, „bol nas nauči koliko smo hrabri.“Mjesec dana kasnije, bolnica je zatvorila odjel i pokrenula reforme. Doktorka Ivana je postala načelnica odjela za sigurnost pacijenata, a ime male Sare spominjalo se kao simbol istine i snage.
U jednom intervjuu, majka je rekla:
„Naučila sam da istina uvijek pronađe svoj put – pa makar je izgovorilo dijete koje samo želi da više ne boli.“A u Markovoj kancelariji, na zidu, stajala je fotografija sa natpisom:
„Zahvaljujući jednom djetetu, stotine su spašene.“
