Maćeha me je natjerala – da se udam za prosjaka, samo da me ponizi pred selom i pokaže koliko „vrijedim“ bez nje i njenog novca. Stajala sam u staroj, izblijedjeloj vjenčanici koju mi je namjerno dala, dok su ljudi šaptali i smijali se iza leđa.
On je stajao naspram mene, u otrcanoj košulji i blatnjavim cipelama, spuštene glave, kao da je već prihvatio da je ruglo cijele ceremonije. Niko nije znao ništa o njemu osim da nema kuću, nema novca i da živi od milostinje.
Maćeha je stajala u prvom redu, sa osmijehom koji je bio oštar kao nož, uvjerena da je ovo njen konačni trijumf nada mnom. A ja sam se osjećala kao da tonem, kao da sam zakopana u sramoti koju nisam zaslužila.
Ali onda je „prosjaka“ pozvao čovjek u tamnom odijelu, šapnuo mu nešto na uho — i on je podigao pogled prvi put. Pogledom koji nije pripadao prosjaku. A ono što je zatim rekao pred svima prestravilo je svakoga ko je mislio da zna istinu.
Kada je taj čovjek u tamnom odijelu prišao „prosjeku“ i šapnuo mu nešto na uho, vidjela sam kako mu se ramena ispravljaju. Prvi put tog dana pogledao je pravo u mene, bez ijedne trunke stida. U njegovim očima više nije bilo tuge, samo neka neobična sigurnost koja me je natjerala da zadrhtim.
Maćeha se namrštila, nezadovoljna što je izgubila njegov pogled pokornosti. Gosti su počeli da šapuću, primijetivši naglu promjenu u njegovom držanju. Nisam mogla da se pomjerim, kao da su mi noge bile zalijepljene za zemlju.
On je polako zakoračio naprijed, podigao glavu i pogledao sve prisutne, kao da im prvi put pokazuje ko je. „Moram nešto da kažem prije nego što se ovo vjenčanje nastavi“, izgovorio je glasom koji je bio čvrst, dubok i potpuno nespojiv s nekim ko živi na ulici. Gosti su utihnuli u trenutku.
Maćeha je prekrstila ruke i uzdahnula glasno, uvjerena da će ga poniziti čim progovori. „Naravno da moraš,“ rekla je otrovno. „Priznaj svima kakvo si bijedno ništa, pa da završimo ovo.“ On ju je pogledao hladno, kao da je gleda kroz staklo.
„Priznaću“, rekao je. „Ali ne ono što vi mislite.“ Tada je okrenuo glavu prema čovjeku u odijelu. „Reci im moje pravo ime.“ Čovjek je otvorio kožnu fasciklu i pročitao glasno: „Gospodin Marko Radović… vlasnik tri kompanije u Austriji i nasljednik imovine vrijedne desetine miliona.“
U tom trenutku sam osjetila da mi se svijet naglo naginje. Gosti su ostali bez daha. Neko je čak ispustio telefon na pod. Maćeha je izgubila boju iz lica kao da joj je neko izbio tlo pod nogama.
„Prosjak“ — moj ženik — nastavio je da stoji smireno, kao da je godinama čekao ovaj trenutak. „Nisam siromah“, rekao je. „Nisam došao ovdje bez ičega. Došao sam da vidim kakvo srce ima žena koju treba da oženim. I da vidim kakvo srce ima njena porodica.“
Osjetila sam kako me guši kombinacija šoka, straha i neprijatnosti. Nisam znala ništa o njemu, niti sam imala priliku da ga upoznam, jer me maćeha nije ni pitala šta ja želim. Samo mi je naredila da ćutim i da se udam — kao da sam predmet, a ne čovjek.
On je pogledao mene, ovaj put blagim izrazom, potpuno drugačijim nego do maloprije. „Znam da nisi htjela ovo“, rekao je tiho. „Znam da te je neko primorao.“ Te riječi su mi slomile nešto u grudima. Nisam očekivala da će iko ikada stati na moju stranu.
Maćeha je tada izgubila kontrolu i počela vikati, tvrdeći da je ovo prevara, da je on glumac, da ništa nije istina. Ali čovjek u odijelu joj je prišao i pokazao dokumente pravo pred nosom. „Sve je istina. I znate da jeste,“ rekao je hladno.
„A sada“, rekao je Marko, okrenuvši se prema svima, „želim da kažem nešto što će možda biti teško da čujete.“ Zastao je i pogledao direktno u maćehu. „Ja sam znao za vaše planove. Znao sam da želite da je ponizite. I htio sam da vidim koliko daleko ćete ići.”
Maćeha se ukočila, ali nije mogla da negira ništa — previše ljudi je znalo kakva je. „Ona je dobra djevojka,“ nastavio je Marko, pogledom me dodirujući kao da mi vraća dostojanstvo koje je ona godinama uništavala. „I nikada nije zaslužila život koji ste joj dali.“
Osjetila sam suze kako mi se skupljaju u očima, prvi put ne zbog bola, nego zbog nečega nalik olakšanju. On je zatim stao pored mene i rekao pred svima: „Ako želi da se uda za mene, biću počastvovan. Ali ako ne želi — ja ću večeras otići i nikada se neću vratiti.“
Ljudi su zadržali dah. Svi su gledali u mene, ali po prvi put nisam osjećala sram, nego slobodu. Pogledala sam u maćehu koja je drhtala od bijesa, kao da joj neko ruši carstvo koje je gradila na mojoj boli. A onda sam okrenula glavu prema njemu.
„Neću se udati danas“, rekla sam jasno i glasno. „Ali prvi put… osjećam da imam izbor.“ Marko se blago nasmiješio, kao da mu je to bilo dovoljno. Nije tražio više.
U tom trenutku, maćeha je pokušala nešto da kaže, ali niko je više nije slušao. Gosti su se udaljavali od nje, kao da se boje zaraze njenim otrovom. A ja sam prvi put u životu osjetila da hodam sama — ali snažnija nego ikad.
Marko je tiho rekao: „Ako ikad poželiš slobodu, posao, dom… znaš gdje me možeš naći. Ne tražim ništa, samo da živiš za sebe.“ Te riječi su me pogodile više nego iko može shvatiti.
Toga dana, svadba nije završila brakom. Završila se nečim mnogo važnijim — mojim prvim korakom u život koji nije dio tuđe osvete.
