Svako jutro sam gledao malu Lejlu kako stoji pred izlogom moje pekare, sa očima punim želje i praznim džepovima. Pozvao bih je unutra i rekao joj da mi donese jedan crtež, pa da izabere šta hoće. Ona je vjerovala da njeni dječiji radovi zaista vrijede hljeba.
Godinama sam skupljao njene papire i kačio ih po zidovima radnje, govoreći joj da je prava umjetnica. Nisam uzimao novac jer sam znao kako izgleda glad. Mislio sam da činim sitnicu, a nisam shvatao da gradim nešto mnogo veće.
A onda su došla teška vremena, dugovi i dan kada sam morao da zatvorim pekaru i spakujem uspomene u kartonsku kutiju. Dok sam brisao brašno sa pulta, vrata su se otvorila i ušla je mlada žena koju nisam odmah prepoznao. Tada još nisam znao da je to ona mala Lejla — niti da će me odvesti na mjesto koje će mi zauvijek promijeniti život…
Stajao sam zbunjen nasred prazne pekare dok je mlada žena tiho izgovorila moje ime i rekla da je Lejla, ona ista djevojčica kojoj sam godinama davao kifle za crteže. Trebalo mi je nekoliko sekundi da povežem lice odrasle žene sa djetetom iz sjećanja, ali kad sam vidio njen osmijeh, srce mi je odmah prepoznalo istinu. Nisam znao šta da kažem, samo sam stajao sa brašnom na rukama.
Rekla mi je da je došla po mene, ne po hljeb. Objasnila je da večeras otvara svoju najveću izložbu i da želi da budem njen gost. Pomislio sam da se šali, ali njen pogled je bio ozbiljan i pun zahvalnosti.
Uzeo sam jaknu i zaključao pekaru posljednji put, ne znajući da li ću se ikada vratiti. Sjeli smo u njen auto i vozili se kroz grad koji mi je tog dana izgledao potpuno drugačije. U grudima mi je rasla mješavina straha i nade.
Kad smo stigli pred veliku galeriju, nisam mogao da vjerujem svojim očima. Crveni tepih, svjetla, ljudi u odijelima i haljinama, a ja u starim cipelama sa brašnom po rubovima. Držao sam se blizu nje, osjećajući se kao da sam zalutao.
Ušli smo unutra, a ona me povela pravo do sredine sale. Tamo su visili uokvireni dječiji crteži, izblijedjeli od vremena, ali pažljivo očuvani. Prepoznao sam ih odmah.
To su bili Lejlini crteži koje sam godinama čuvao iza pulta, one iste papire kojima mi je plaćala doručak. Noge su mi klecnule i morao sam da se uhvatim za zid. Suze su same krenule.
Lejla je rekla svima da bez tih kifli i bez mog osmijeha nikada ne bi vjerovala u sebe. Rekla je da su ti crteži bili njena prva galerija. Ljudi su ćutali, a onda počeli da plaču.
Objasnila je da je cijelu kolekciju prodala prije otvaranja i da je sav novac namijenila da otplati moje dugove. Rekla je da pekara mora ponovo da miriše. Ja nisam mogao da govorim.
Prišla mi je i zagrlila me kao nekad kad je bila mala. Rekla je da joj nisam dao samo hljeb, nego dostojanstvo. Tada sam shvatio da dobrota nikad ne nestaje.
Te večeri sam se vratio kući sa ključem nove pekare u džepu i sa srcem punim više nego ikad. Nisam znao kako da joj se zahvalim. Ona mi je samo rekla da nastavim da hranim djecu.
Već sutradan sam ponovo otvorio vrata radnje. Prvi miris svježih kifli prošao je mahalom kao tiha pobjeda. Komšije su dolazile da me grle.
Na zid sam ponovo okačio dječije crteže. Ostali su tamo kao podsjetnik da nikad ne znaš kome mijenjaš život malim gestom. Svaki papir je imao svoju priču.
Danas opet stojim iza pulta i gledam djecu kako se smiju dok biraju pecivo. Nekima i dalje kažem da mi donesu crtež umjesto novca. Svijet se možda ne mijenja brzo, ali se mijenja.
Lejla često svrati kad dođe u Sarajevo. Popijemo kafu i pričamo kao stari prijatelji. A ja joj svaki put kažem da je ona moj najljepši recept.
I kad me pitaju kako sam uspio da preživim sve, ja se samo nasmijem. Kažem da sam nekad davao hljeb za crteže. A sudbina mi je vratila cijelu pekaru.
