Mislio sam da je slučajan susret, dok nije progovorila

Primijetio sam je već u hodniku, izgledala je zamišljeno, kao da joj misli nisu ni blizu mjesta gdje joj je tijelo. Kad je prišla liftu, instinktivno sam joj se sklonio i pustio je da uđe prva, a ona mi je samo kratko klimnula glavom.

Tek kad su se vrata zatvorila, primijetio sam koliko je uznemirena. Stajala je ukočeno, gledajući ispred sebe, a ruke su joj blago drhtale. Nisam znao da li joj je loše ili je samo žurila, pa sam ostao šutjeti da je ne opteretim.

Ali onda je iznenada okrenula glavu prema meni. Pogled joj je bio težak, kao da nosi teret koji ne pripada običnom prolazniku. „Moram vam nešto reći… prije nego što iko drugi sazna,“ izgovorila je tiho, gotovo u šapatu.

U tom trenutku sam shvatio da ovo nije običan susret — i da će njene sljedeće riječi promijeniti sve. Nisam mogao da ne primijetim kako joj glas drhti dok govori. U liftu je bilo toplo, ali ona je izgledala kao da je upravo izašla na hladan vjetar. „Šta se dešava?“ upitao sam pažljivo, ne želeći da je prepadnem još više.

Ona je progutala knedlu, pogledala prema panelu s dugmadima, pa opet prema meni. „Ne znam kome da se obratim,“ rekla je tiho. „A imam osjećaj da mi vrijeme ističe.“ Te riječi su mi odmah podigle tenziju.

„Ako vam treba pomoć… možemo izaći na sljedećem spratu,“ predložio sam. Ali ona je odmahivala glavom. „Ne, ne… bolje je ovako. Ovdje nas niko ne čuje.“ To mi nije ulijevalo mir.

„Dobro,“ rekao sam smireno. „Reci mi šta se dešava.“ Nadala se, valjda, da ću shvatiti ozbiljnost iz njenog pogleda. I shvatio sam — jer je izgledala kao osoba koja već danima ne spava.

„Primijetili ste me u hodniku?“ upitala je. Klimnuo sam. „Izgledali ste zabrinuto,“ odgovorio sam. Nasmijala se kratko, ali to nije bio osmijeh — više kao refleks čovjeka koji se bori sa suzama.

„Zabrinuto je malo rečeno,“ rekla je. „Zadnjih sedmica imam osjećaj da me neko prati.“ Pogledao sam je, pokušavajući ostati racionalan. „Jeste li sigurni?“ pitao sam. „Da nije samo… stres?“

„Ne,“ odgovorila je odlučno, prvi put sa čvrstim tonom. „Svaki dan, isti čovjek. Isti kaput. Iste cipele. Ne radi ništa. Samo stoji tamo i gleda.“ Osjetio sam kako mi se koža lagano ježi.

„Jeste li zvali policiju?“ upitao sam. Ona je duboko udahnula. „Jesam. Dva puta. Ali kažu da nemaju razloga da reaguju dok ne uradi nešto konkretno.“ U njenim očima se vidio očaj koji je teško glumiti.

Lift je usporavao, ali nije stajao — neko je već pozvao drugi sprat, pa je kabina nastavila. „Zašto meni govorite sve ovo?“ pitao sam iskreno. „Ne poznajemo se.“ Pogledala me je pravo u lice, kao da čeka da uvidim nešto što mi promiče.

„Zato što…“, rekla je polako, „…danas sam ga ponovo vidjela. Ali prvi put nije gledao u mene.“ Zaustavio sam dah na sekundu. „U koga onda?“ pitao sam.

Pogled joj je skrenuo prema mojim očima, i tada sam shvatio da je njena sljedeća rečenica ono što je najviše nosila u sebi. „U vas,“ šapnula je. „Pratio je vas cijeli put do zgrade.“

U tom trenutku mi je srce propustilo jedan udar. Pokušavao sam se sjetiti — ulica, ulaz, stepenice. Nisam primijetio nikoga. Ali to ne znači da nije bio tamo. „Jeste sigurni?“ pitao sam opet, sada sa mnogo više nelagode u glasu.

„Sto posto,“ rekla je odmah. „Stajao je kod ulaza, u istoj crnoj jakni kao uvijek. I čim ste prošli… krenuo je za vama.“ Osjetio sam kako je lift postao premalen.

„Zašto bi mene pratio?“ pitao sam tiho, više sebi nego njoj. Ona je slegla ramenima, ali u njenim očima se vidjelo da pokušava složiti sliku koja joj ne ide. „Ne znam… ali mislim da nisam trebala biti ta koja će vam to reći. Ali nisam mogla da ćutim.“

Lift je konačno lagano usporavao i stao. Vrata su se otvorila na njenom spratu. Nije izlazila odmah. Samo je disala duboko, kao da skuplja snagu da napravi korak.

„Budite oprezni,“ rekla je. „Ne izgleda kao neko ko slučajno stoji na istom mjestu svaki dan.“ Pogledala me je posljednji put, kao osoba koja upravo priznaje strancu nešto što je predugo čuvala.

Kad je izašla, vrata su se zatvorila za njom, a ja sam ostao sam — ali sa osjećajem da više ništa nije isto. Njene riječi su mi odzvanjale u glavi, sve glasnije, sve jasnije, sve prijeteće: „Nije gledao u mene danas. Gledao je u vas.“