Mislio sam da je u pitanju kvar, a onda se sve promijenilo

Poruka je stigla iznenada, kratka i neobična, sa molbom da svratim čim završim s poslom. Nije mi rekla o čemu se radi, samo da je hitno i da nikome ne spominjem. Pomislio sam da je nešto pokvareno u stanu ili da joj treba pomoć oko nečega tehničkog.

Kada sam stigao, otvorila mi je vrata vidno uznemirena. Pokušala je djelovati opušteno, ali ruke su joj drhtale dok me pozivala da uđem. Rekla je da je cijeli dan razmišljala da li da me uopšte zove.

Odvela me do dnevne sobe i tiho zaključala vrata, kao da se plaši da će je neko čuti. Pogled joj je bio napet, oči pune straha i nečega što nisam odmah mogao prepoznati.

Rekla je da se dešava nešto što ne smije biti ignorisano. A onda je izgovorila rečenicu od koje mi je srce stalo — i shvatio sam da ovo nema nikakve veze sa „provjeravanjem“.

Stajao sam nasred njene dnevne sobe dok je ona hodala naprijed–nazad kao da traži hrabrost da izgovori ono što je ponijela u sebi. Mogao sam osjetiti da se bori sa strahom, možda i grižnjom savjesti. Nije se radilo o nečemu trivijalnom, to je bilo jasno. Rekao sam joj da sjedne i da polako kaže sve što mora.

Kada je napokon sjela, ruke su joj se spojile u krilu kao da pokušava sakriti njihovo drhtanje. Duboko je udahnula, ali je glas i dalje bio napet. Rekla je da mi vjeruje jer sam jedini koga ne bi povezao sa ovom situacijom. Moje srce je ubrzalo jer sam shvatio da je ovo neka vrsta zamke u koju nisam planirao da uđem.

Pitao sam je ko tačno prijeti i čime. Ona je rekla da je već sedmicama u strahu i da je neko nadgleda. Rekla je da je nekoliko puta osjetila da je neko pratio od posla do kuće. Nije znala ko je, ali je bila sigurna da to nije slučajno.

Počeo sam osjećati hladnoću niz kičmu dok sam slušao njen drhtavi glas. Rekla je da nije željela ići u policiju jer nema konkretan dokaz. Samo osjećaj i nekoliko nejasnih situacija. Ali strah joj je postajao nepodnošljiv.

Upitao sam je kakve to veze ima sa mnom. Pogledala me direktno u oči prvi put tog dana. Rekla je da je osoba koja je praćenje započela možda povezana s njenim poslom i da misli da je upravo meni najlakše ostati neprimijećen dok joj pomognem. Nisam znao kako da reagujem na to povjerenje ispunjeno panikom.

Rekla je da je u njen sandučić juče ostavljena poruka bez potpisa. Kratka i jeziva. Pisalo je samo: “Znam da znaš.” Nije mogla shvatiti na šta se to odnosi, ali joj je djelovalo kao upozorenje da prestane kopati po nečemu. Ali ona je tvrdila da nije ni svjesna šta je to navodno “znala”.

Objasnila je da radi u firmi gdje je nedavno otkrivena manipulacija finansijama. Rekla je da se boji da je neko pomislio kako upravo ona ima informaciju koju ne bi smjela imati. I da ju sada pokušavaju ušutkati, makar zastrašivanjem. To je bio momenat kada sam shvatio da ovo zaista može biti opasno.

Pokušao sam razumno razmišljati i postaviti pitanja. Rekao sam joj da možda pretjeruje, ali sam znao da pogled osobe koja se boji nije lako izmisliti. Rekla mi je da joj je danas bio najgori dan do sada — jer je primijetila istog nepoznatog čovjeka ispred svog ulaza ujutro i navečer. To ju je slomilo.

Zamolila me da joj pomognem provjeriti da li se i sada neko nalazi u blizini zgrade. Rekla je da se boji izaći sama i da ne zna kome drugom da se obrati. Nisam želio odbiti osobu koja mi se bukvalno raspada pred očima. Rekao sam joj da ćemo zajedno provjeriti okolinu.

Dok smo stajali na prozoru, primijetio sam muškarca naslonjenog na stub sa kapuljačom preko glave. Nisam ga mogao jasno vidjeti, ali njegova nepomičnost u mraku bila je zastrašujuća. Ona je odmah protrnula i rekla da je to isti muškarac kojeg je vidjela ranije. U tom trenutku sam shvatio da ovo nije samo njena paranoja.

Rekao sam joj da se povuče od prozora dok ja bolje pogledam. Muškarac je stajao kao da čeka signal, kao da motri na svaki ulaz i izlaz. Ta tišina vani bila je teža od svake rečenice koju smo izgovorili unutra. Osjetio sam da je situacija ozbiljnija nego što sam mislio.

Ona me uhvatila za ruku i rekla da je sada sigurna da je odluka da me pozove bila ispravna. Rekla je da se jedino uz mene osjeća da ima šansu da se zaštiti. Osjetio sam i teret i odgovornost u isto vrijeme. Nisam znao šta tačno dolazi, ali znao sam da je ne mogu ostaviti samu.

Pitao sam je da li je obavijestila ikoga iz firme ili porodice. Rekla je da nije želela nikoga uvući u nešto što još ne razumije. Rekla je da se boji da će, ako policija bude uključena, osoba koja je nadgleda postati još agresivnija. Njen strah se širio sobom poput hladnog zraka.

Predložio sam joj da ostane kod mene dok se ne smiri situacija, ali ona je odmah odbila. Rekla je da bi to samo uvuklo moju suprugu u opasnost. Rekla je da zato nije ni smjela njoj ništa reći. Osjetio sam težinu povjerenja koje mi je bez izbora predala.

Na kraju, rekla je da je pozvala mene jer sam jedini koji „nema ulogu“ u njenom poslu i njenoj porodici. Rekla je da joj samo treba neko ko će biti uz nju dok pokuša otkriti istinu. Dok je govorila, njene oči bile su pune mješavine straha i nade.

Kada smo se ponovo okrenuli prema prozoru, muškarac je nestao. Kao da ga nikada nije ni bilo. Ali osjećaj njegove prisutnosti ostao je u prostoriji, gust i tjeskoban. Komšinica me pogledala i u njenom pogledu sam pročitao samo jedno pitanje. Šta sada?