Radio sam godinama u Njemačkoj i slao pare kući da podignemo najveću kuću u selu, da se vidi raskoš i da komšije zanijeme. Govorio sam babi da uživa, da ima sve što mu treba. Nisam primjećivao da on nikada nije kročio u tu kuću.
Otac je dane provodio u maloj ljetnoj kuhinji pored vile, govoreći da neće da “prlja moj parket”. Ja sam mislio da mu činim uslugu, da sam mu obezbijedio mirnu starost. Nisam shvatao da sam mu, zapravo, ostavio prazne sobe umjesto sebe.
Kad je babo umro sam, dojurio sam Mercedesom kući očekujući da pronađem makar malo mira. Umjesto toga, u njegovoj staroj svesci našao sam nekoliko rečenica koje su me pogodile jače od svega u životu — i tada sam shvatio da sam možda sagradio grobnicu, a ne dom…
Sjeo sam na drvenu klupu u maloj ljetnoj kuhinji i prvi put nakon mnogo godina osjetio tišinu koja boli. Zidovi su mirisali na dim i stare uspomene, a kroz mali prozor ulazilo je sivo svjetlo zimskog dana. Ruke su mi drhtale dok sam listao njegovu svesku. Nisam bio spreman za ono što ću pročitati.
Pisao je sitno, uredno, kao čovjek koji je cijelog života navikao da ćuti. Svaka stranica bila je puna kratkih zapisa o danima koji su prolazili sporo i usamljeno. Pisao je o jutarnjoj kafi, o komšijama koje prolaze, o pticama na žici. A između redova osjećala se praznina.
Na jednoj strani je zapisao kako sjedi ispred kuće i gleda u prozore vile koje sam mu sagradio. Napisao je da je lijepa, ali hladna, i da u njoj nema smijeha. Dodao je da mu je draže sjediti na staroj stolici nego hodati po pločicama koje nikad nisam ni zagazio bosim nogama. Tu mi se grlo steglo.
Dalje je pisao kako svaki dan čeka da zazvoni telefon. Govorio je da zna da sam zauzet, ali da ipak uvijek ostavlja aparat pored sebe. Napisao je da mu nije trebalo ništa osim da me čuje pet minuta. Te riječi su mi parale srce.
Prisjećao se dana kad sam bio dječak i kako smo zajedno kopali baštu. Pisao je kako sam se smijao dok sam se igrao blatom i kako je tada bio najsretniji čovjek na svijetu. Rekao je da mu pare nikad nisu značile koliko ti trenuci. A ja sam sve to zamijenio betonom.
U jednom zapisu stoji da gleda komšiju kako pije kafu sa sinom koji nema ništa. Napisao je da mu zavidi tom čovjeku više nego svim bogatašima. Rekao je da bi dao svu fasadu za jedan sat razgovora sa mnom. Tu sam spustio svesku i zaplakao kao dijete.
Izašao sam ispred kuće i gledao u balkone koje sam ponosno pokazivao slikama iz Njemačke. Sve je bilo novo, sjajno i prazno. Osjetio sam kako mi se želudac okreće od spoznaje da sam ocu ostavio zidove, a sebi krivicu. Mercedes mi je stajao u dvorištu kao nijemi svjedok mog promašaja.
Komšije su dolazile tiho, stiskale mi ruku i govorile da je babo bio dobar čovjek. Klimnuo bih glavom, ali nisam mogao da govorim. U sebi sam vikao, jer sam znao da sam zakasnio. Nijedna kuća ne može zamijeniti prisustvo.
Te noći nisam mogao spavati u velikoj kući. Vratio sam se u malu ljetnu kuhinju i legao na stari krevet na kojem je on spavao. Gledao sam u plafon i slušao tišinu. Prvi put sam osjetio šta znači biti sam.
Ujutru sam skuhao kafu onako kako je on volio. Sjeo sam na prag i gledao u dvorište gdje je nekad sjedio sa šoljicom u ruci. U tom trenutku shvatio sam da uspjeh nema smisla ako ga nemaš s kim podijeliti. Srce mi je bilo teško kao kamen.
Vratio sam se u Njemačku, ali više nisam bio isti čovjek. Počeo sam da odbijam prekovremene sate i da gasim telefon poslije posla. Svaki slobodan dan koristio sam da dođem kući. Kuća je bila velika, ali ja sam tražio njegovu sjenu u svakom uglu.
Počeo sam pomagati ljudima u selu, ne da se vidi, nego jer sam morao. Nosio sam drva starima, sjedio s njima na klupama i slušao njihove priče. U svakom od njih vidio sam svog babu. I svaki put bih progutao knedlu.
Njegovu svesku nosim svuda sa sobom. Čitam je kad god pomislim da je novac važniji od vremena. Podsjeća me da sam imao sve, a nisam znao. I da se neke greške ne mogu ispraviti.
Danas kuća i dalje stoji, ali više je ne zovem palatom. Zovem je opomenom. Naučila me da zidovi ne griju, nego ljudi. Naučila me cijenu mog uspjeha.
I kad me pitaju zašto sam se promijenio, kažem samo da sam sagradio najveću kuću u selu — ali izgubio oca. A to je dug koji se nikada ne može vratiti.
