Mlada je bila u kolicima, a onda je mladoženja uradio nešto nezaboravno

Na sopstvenom vjenčanju – sjedila sam u kolicima, znajući da ne mogu hodati do oltara, ali nisam ni sanjala šta će mladoženja uraditi pred svim gostima.

Dok su se vrata sale otvarala, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi.Gosti su ustali, svi očekujući da će me neko pogurati ili da će on doći po mene, ali ja sam se već pomirila sa tim da ću taj put proći sjedeći. Nisam htjela da me iko žali — to mi je bila jedina želja toga dana.

Mladoženja je stajao uz oltar, ali kada su se naše oči srele, vidjela sam nešto što do tada nikada nisam vidjela u njegovom pogledu — odlučnost pomiješanu sa suzama.

U narednoj sekundi napravio je gest koji niko nije očekivao, pa ni ja.A ono što je uradio pred svim gostima natjeralo je salu da zanijemi i podiglo sve ljude na noge.

Kada je mladoženja napravio prvi korak prema meni, pomislila sam da dolazi samo da mi pomogne pomjeriti kolica. Njegov izraz lica bio je miran, ali oči su mu bile pune emocija koje su me učinile slabom u grudima. U tom trenutku nisam imala pojma da će napraviti gest koji će obilježiti cijeli naš život.

Prišao je polako, dok su se gosti utišavali jedan po jedan, kao da slute da će svjedočiti nečemu velikom. Osjetila sam kako mi ruke drhte, iako sam pokušavala da se nasmijem kako bih sakrila nervozu. On je stajao nadomnom, gledajući me kao da se oko nas sve zaustavilo.

Nagnuo se i poljubio me u čelo, nježno, kao da želi da mi da snagu. Zatim se spustio na koljena ispred svih gostiju, a moje srce se steglo od iznenađenja. Nisam mogla vjerovati da će se usuditi da pred svima uradi nešto tako intimno.

Upravo tada, dok je klečao, pružio je ruku prema mojim koljenima i rekao: „Ako ti ne možeš do oltara, onda ću ja donijeti oltar tebi.“ Gosti su ostali bez daha, a ja sam osjetila kako mi se oči pune suzama koje nisam mogla zaustaviti. Nije bilo ni trunke sažaljenja u njegovom glasu — samo ljubav i ponos.

Polako je podigao moje kolica, tačno onako kako zna da ih drži kada me prenosi preko pragova u stanu. U rukama mu je to izgledalo lako, iako sam znala da nije. Gosti su se razmakli kao valovi, otvarajući mu put da me nosi prema oltaru kao najdragocjeniji dio sebe.

Dok me je nosio, šaputao je: „Nijedan korak koji ti ne možeš napraviti neće biti izgubljen, jer ja sam tu da ga napravim za nas oboje.“ Te riječi su se urezale u mene kao najljepše obećanje, jače od svih zavjeta.

Muzika je utihnula, a zatim je orguljaš počeo svirati tiho, nježno, kao da prati emocije u sali. Gledala sam oko sebe i vidjela da mnogi gosti brišu suze, čak i oni koji su inače najtvrđi ljudi koje znam. Moj otac je stajao sa strane i držao ruku preko usta dok mu se brada tresla.

Sve vrijeme sam posmatrala lice svog mladoženje, lice čovjeka koji je odlučio da moj invaliditet neće biti prepreka, nego dio našeg zajedničkog puta. Njegov osmijeh bio je pun ponosa, kao da mu je najveća čast na svijetu to što me nosi ka oltaru. I tada sam shvatila da me nikada niko neće voljeti tako potpuno.

Kada je stigao ispred oltara, polako je spustio kolica na mjesto gdje je trebalo da stojimo. Namjestio mi je ruke na naslon, kleknuo još jednom pored mene i rekao: „Ovdje počinje naš život. Ne stojeći, nego zajedno.“ Te riječi su mi probile dušu i natjerale me da se skroz slomim od emocija.

Sveštenik je morao sačekati nekoliko trenutaka da se sala smiri. Ljudi su još uvijek otpozadi šaputali o njegovom gestu, govoreći da nikada nisu vidjeli ništa toliko iskreno. Čula sam čak i mladu iz publike kako kaže: „Ako ovo nije ljubav, onda ne znam šta jeste.“

Ceremonija je prošla u suzama i osmijehu, ali moj pogled nije silazio s njega. U svakom trenutku, u svakom dodiru, u svakom njegovom treptaju, vidjela sam čovjeka koji se ne plaši ničeg što život donosi. Osjećala sam se kao da sam najvoljenija žena na svijetu.

Kada smo razmijenili zavjete, pružio mi je ruku i stavio prsten, a zatim nježno poljubio moju. Za njega to nisu bila samo slova na papiru — to je bila zakletva da će svaki moj dan biti lakši jer neće biti moj, nego naš. U tom trenutku sam znala da nijedna prepreka više neće biti prepreka.

Na kraju ceremonije, dok su gosti ustajali, sveštenik je rekao: „Danas niste vidjeli vjenčanje — vidjeli ste ljubav.“ A sala je spontano eruptirala aplauzom koji se miješao sa mojim suzama. Nisam mogla vjerovati da se jedan trenutak koji sam se plašila pretvorio u nešto što će zauvijek pričati.

Dok smo izlazili zajedno, on pogurajući moja kolica, nagnuo se i šapnuo mi: „Ja sam te izabrao svim svojim srcem, ne zato što te treba nositi, nego zato što želim da hodam s tobom — onoliko koliko tebi treba.“ To je bio trenutak u kojem sam shvatila da me je život nagradio nečim što se ne može kupiti.

I tako, dok su latice padale oko nas, a ljudi nas posipali ljubavlju, ja sam znala da je sve što sam prošla vodilo ka ovom trenutku. Ka čovjeku koji je svojim postupkom pokazao svijetu da prava ljubav ne stoji na nogama — ona stoji u srcu.