Imam pedeset i dvije godine i u braku sam skoro tri decenije, a da, prolazim kroz menopauzu. Nisam tražila sažaljenje niti poseban tretman, ali nisam očekivala ni da će moj sopstveni muž napraviti šalu od nečega što mi već dovoljno teško pada. Počelo je bezazleno, kroz „viceve“ koji su me svaki put malo više boljeli.
U početku su to bile opaske kod kuće, pa su se preselile među prijatelje, na roštilje i večere. Smijao se i govorio da mi hormoni kradu pamćenje ili da će me „uhvatiti val vrućine“, dok sam ja učila kako da se nasmiješim i ćutim. S vremenom sam shvatila da se ne smijem zato što mi je smiješno, nego zato što nemam snage da se branim.
Onda je došla ona večera, ona za koju je rekao da mu može promijeniti karijeru. Njegov šef je došao kod nas, a meni je više puta ponovio da se lijepo obučem, da se ponašam pristojno i da se, kako je rekao, „ne rasplačem bez razloga“. Spremila sam večeru, postavila sto i obukla haljinu, nadajući se da će bar te večeri biti drugačije.
Tokom večere, dok sam ustajala da podesim grijanje, moj muž se nasmijao i pred šefom rekao da je to zbog „promjene“ i mojih problema s temperaturom. Željela sam da nestanem od srama, dok je njegov šef samo ćutke posmatrao. A kada me je sutradan nazvao nepoznat broj i predstavio se kao on, znala sam da slijedi nešto što nisam očekivala.
Sjela sam na ivicu kreveta dok sam slušala njegov glas na telefonu, potpuno zatečena time što se uopšte javio. Ruke su mi drhtale, a u glavi mi je odzvanjalo sve od prethodne večeri. Nisam znala da li da se izvinjavam, da ćutim ili da zaplačem. A onda sam shvatila da me on uopšte ne zove zbog sebe, već zbog mene.
Rekao mi je da je dugo razmišljao da li da se javi. Objasnio je da je i sam oženjen već godinama i da mu ponašanje mog muža nije bilo ni duhovito ni bezazleno. Rekao je da je primijetio kako sam se povlačila u sebe sa svakom opaskom. Dodao je da takve „šale“ nikada nisu znak bliskosti, već nepoštovanja.
Slušala sam ga u tišini, jer nisam navikla da neko stane na moju stranu bez da to tražim. Godinama sam sama sebi govorila da pretjerujem i da moram imati deblju kožu. Njegove riječi su razbijale tu laž jednu po jednu. Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali sam ovaj put pustila da se to desi.
Rekao je da razgovor ostaje povjerljiv i da moj muž ne zna da me je zvao. Ali je jasno rekao da način na koji neko tretira svog partnera govori više o njemu nego o bilo kakvim poslovnim uspjesima. Dodao je da je poštovanje temelj svega, pa i posla. Te riječi su mi odzvanjale u glavi dugo nakon što je spustio slušalicu.
Spustila sam telefon i dugo sjedila u tišini. Kuća je bila ista kao i svako jutro, ali ja nisam bila. Prvi put nakon dugo vremena nisam se osjećala preosjetljivo, slabo ili krivo. Osjećala sam se opravdano.
Moj muž je tog jutra ušao u kuhinju sav nasmijan. Govorio je o tome kako je večera bila savršena i kako je siguran da će napredovanje uskoro doći. Slušala sam ga, ali nisam se smijala. Nisam ni klimala glavom kao inače.
Rekla sam mu da moramo razgovarati. Iznenadio se, jer sam rijetko tražila takve razgovore. Sjeli smo za sto, a ja sam duboko udahnula prije nego što sam progovorila. Rekla sam mu da su njegove šale bolne i da me ponižavaju, posebno pred drugima.
Pokušao je da se nasmije i kaže da sam previše osjetljiva. Ali ovaj put nisam popustila. Rekla sam mu da menopauza nije šala, niti dozvola da me pretvori u predmet zabave. Vidjela sam da mu je nelagodno, ali nisam stala.
Objasnila sam mu kako se godinama osjećam umanjeno i kako sam naučila da se smijem dok me boli. Rekla sam mu da više neću učestvovati u tome. Ako želi partnerstvo, mora početi sa poštovanjem. U tom trenutku sam shvatila koliko sam dugo čekala da izgovorim te riječi.
Nije odmah imao odgovor. Po prvi put nije imao spremnu šalu. Samo je sjedio i gledao u sto. Tišina između nas bila je teška, ali iskrena.
Kasnije tog dana mi je rekao da nije shvatao koliko me povređuje. Ne znam da li je to bila potpuna istina ili samo početak suočavanja. Ali znam da sam prvi put vidjela da moje riječi imaju težinu. I to mi je značilo više nego izvinjenje.
Narednih sedmica, stvari se nisu magično popravile. Ali su se promijenile. Nije bilo opaski, nije bilo dobacivanja pred drugima. A ja sam prestala da se smanjujem kako bih sačuvala mir.
Počela sam više da brinem o sebi, bez osjećaja krivice. Počela sam da govorim kada mi nešto smeta, čak i kada mi glas zadrhti. Shvatila sam da godine ne znače da treba da nestanem. Naprotiv, znače da konačno imam pravo na sebe.
Jednog dana mi je rekao da promocija ipak nije prošla kako je očekivao. Nisam osjećala zadovoljstvo zbog toga. Samo sam pomislila kako se život ponekad sam pobrine za ravnotežu. I kako uspjeh bez ljudskosti uvijek ima kratke noge.
Više ne dozvoljavam da se moje tijelo ili godine koriste kao oružje protiv mene. Menopauza nije kraj, niti slabost. To je samo još jedna promjena kroz koju prolazim sa dostojanstvom. I to dostojanstvo više ne dajem nikome.
Danas znam da poštovanje ne dolazi samo od drugih. Počinje od trenutka kada prestaneš da se izvinjavaš što postojiš. Ja sam žena, supruga i osoba koja zaslužuje mir. I to više nije tema za šalu.
