Kada je sedam dadilja dalo otkaz čim su počele čuvati našu petogodišnju kćerku, počela sam vjerovati da u našoj kući postoji nešto što ne vidimo. Nijedna od njih nije htjela reći zašto odlazi, a svaka je izgledala kao da joj je neprijatno da izgovori istinu. Zato je moj muž Nikola, u očajničkom pokušaju da dođemo do odgovora, odlučio uraditi nešto potpuno neočekivano.
Sve je počelo kada smo zbog mojih smjena i Nikolinog posla morali pronaći pouzdanu osobu za našu Lanu. Imala je pet godina, bila je mirna, radoznala i pomalo stidljiva prema nepoznatim ljudima. Željeli smo nekoga ko će joj pružiti sigurnost dok mi nismo kod kuće.
Obratili smo se poznatoj agenciji za dadilje, jer nismo željeli rizikovati sa slučajnim preporukama. Agencija je imala odlične ocjene, uredne kancelarije i ljubazne zaposlene koji su djelovali veoma profesionalno. Rekli su nam da rade samo sa iskusnim osobama i da će nam pronaći savršen spoj.
Prva dadilja došla je nasmijana i puna strpljenja. Lana ju je prihvatila već prvog dana, a ja sam se konačno malo opustila. Ipak, poslije nekoliko smjena žena me nazvala i rekla da joj je žao, ali da ne može nastaviti.
Pomislila sam da se jednostavno nije uklopila. Onda je druga dadilja odustala prije kraja prve sedmice. Treća me nazvala usred dana i, glasom koji je zvučao veoma uznemireno, samo ponovila da mora dati otkaz.
Svaki put pitala sam šta se dogodilo. Nijedna nije rekla da je Lana bila gruba, da smo mi bili neprijatni ili da je posao pretežak. Samo bi se izvinile i dodale da ne mogu govoriti o detaljima.
To nas je najviše zbunjivalo. Plata je bila dobra, raspored dogovoren unaprijed, a kuća uredna i mirna. Imali smo i kamere u zajedničkim prostorijama, ne da bismo nekoga kontrolisali, nego da bismo bili sigurni da je sve u redu sa Lanom.
Na snimcima nikada nismo vidjeli ništa neobično. Lana se igrala, crtala, slagala kockice i pokazivala dadiljama svoje plišane životinje. Nije bilo vike, nelagode ni ičega što bi objasnilo zašto žene odlaze jedna za drugom.
Poslije sedmog otkaza više nisam mogla spavati. Počela sam se pitati da li nešto propuštam kao majka. Nikola me uvjeravao da Lana nije kriva, ali i njemu se na licu vidjelo da je zabrinut.
Jedne večeri, dok smo sjedili u kuhinji i gledali novi mail agencije sa izvinjenjem, Nikola je kroz šalu rekao da bi se možda on trebao prijaviti. Prvo sam se nasmijala, ali onda smo oboje zaćutali. Shvatili smo da možda jedino tako možemo otkriti šta se događa iznutra.
Narednih dana osmislili smo plan koji nam je u početku djelovao skoro smiješno. Nikola je promijenio izgled, stavio periku, naočale i obukao odjeću u kojoj ga niko iz agencije ne bi prepoznao. Predstavio se pod drugim imenom i poslao prijavu za posao.
Na naše iznenađenje, agencija ga je vrlo brzo pozvala. Nije dobio posao kod nas, nego kod druge porodice u drugom dijelu grada. Dogovorili smo se da prihvati i da samo pažljivo posmatra kako agencija zaista funkcioniše.
Prvih nekoliko dana ništa nije izgledalo čudno. Kancelarije su bile uredne, zaposleni prijatni, a porodica kod koje je bio poslan sasvim normalna. Već sam počela vjerovati da je možda problem ipak bio u nečemu što ne razumijemo kod naše kuće.
Petog dana, pred kraj radnog vremena, direktorica agencije zaustavila je Nikolu u hodniku. Pružila mu je zatvorenu kovertu i zamolila ga da je ostavi na jednoj adresi prije odlaska kući. Rekla mu je da ne zvoni, ne čeka i ne postavlja pitanja.
Nikola je pogledao adresu i odmah se zbunio. Nije pripadala porodici kod koje je radio, niti je bila povezana sa njegovom smjenom. Najviše ga je iznenadilo ime na koverti, jer je pripadalo jednoj od žena koje su ranije čuvale našu Lanu i zatim iznenada dale otkaz.
Umjesto da kovertu odmah odnese, parkirao se nekoliko ulica dalje. Dugo je gledao u nju, svjestan da prelazi granicu koju ne bi prelazio da nismo mjesecima živjeli u strahu i neizvjesnosti. Na kraju je pažljivo otvorio rub i izvukao prvu stranicu.
Kada me nazvao, glas mu je drhtao. Rekao je da smo cijelo vrijeme tražili problem na pogrešnom mjestu. To nije imalo veze sa Lanom, našom kućom ili načinom na koji se ponašamo prema dadiljama.
U koverti nije bilo ništa opasno, ali je bilo dovoljno ozbiljno da sve objasni. Bio je to dokument kojim se bivšoj dadilji nudilo da potpiše izjavu o povjerljivosti i da više nikada ne govori o načinu rada agencije. Uz dokument je stajalo i pismo u kojem se od nje tražilo da ne kontaktira porodice kod kojih je ranije radila.
Nikola je te večeri otišao do te žene, ali nije ostavio kovertu pred vratima. Pozvonio je i predstavio se pravim imenom. Kada je čula da smo roditelji djevojčice koju je ranije čuvala, pozvala ga je unutra i konačno ispričala ono što se mjesecima krilo.
Objasnila je da Lana nikada nije bila problem. Naprotiv, rekla je da je bila jedno od najnježnijih djece koje je čuvala. Problem je bio u tome što je agencija od dadilja tražila dodatne obaveze o kojima porodice nisu znale ništa.
Morale su dostavljati privatne izvještaje o kućama, navikama, rasporedima i svemu što bi moglo pomoći agenciji da porodicama kasnije prodaje skuplje usluge. Ako bi odbile, dobijale bi pritisak da same daju otkaz i potpišu da neće objašnjavati razloge. Zato su odlazile tiho, jer nisu željele izgubiti buduće preporuke i posao.
Kod naše porodice situacija je bila još osjetljivija, jer smo imali dobru platu i stabilan raspored. Agencija je navodno koristila naš oglas kao način da privuče nove dadilje, a zatim ih preusmjeravala na druge porodice koje su plaćale veće provizije. Kada bi neka žena zaista željela ostati kod nas, govorili su joj da je bolje da odustane, jer će joj tako sačuvati bolju poziciju za naredni posao.
Te večeri Nikola je donio kući kopije dokumenata koje su mu žene dobrovoljno pokazale. Kontaktirali smo još nekoliko bivših dadilja i sve su ispričale sličnu priču. Nijedna nije otišla zbog Lane, a nijedna nije mislila ništa loše o nama.
Osjećala sam ogromno olakšanje, ali i tugu. Mjesecima sam se pitala da li moje dijete nesvjesno tjera ljude od sebe. A istina je bila da je jedna nepoštena praksa natjerala dobre žene da ćute i odlaze bez objašnjenja.
Nikola je sljedećeg dana prekinuo svaku saradnju s agencijom. Dokumente smo predali nadležnim službama i drugim porodicama koje su imale slična iskustva. Nismo željeli osvetu, nego samo da niko više ne prolazi kroz isti strah i zbunjenost.
Nekoliko dana kasnije javila nam se prva dadilja koja je ikada čuvala Lanu. Izvinila se što nije imala hrabrosti ranije reći istinu. Rekla je da bi se rado vratila, ako je još uvijek želimo u našem domu.
Kada je ponovo došla, Lana joj je potrčala u zagrljaj kao da vrijeme nije ni prošlo. Tada sam prvi put nakon dugo vremena osjetila da se naša kuća vraća u normalu. Nikola me pogledao preko hodnika i samo tiho rekao da smo napokon dobili pravi odgovor.
Danas znam da ponekad ono što izgleda kao porodični problem zapravo nema nikakve veze s porodicom. Mjesecima smo sumnjali u sebe, u svoj dom i čak u osmijeh vlastitog djeteta. A istina je bila da je Lana cijelo vrijeme bila ista ona dobra djevojčica, samo okružena odraslim tajnama koje nije mogla razumjeti.
Nikolin neobični plan možda je zvučao smiješno, ali nam je vratio mir. Naučio nas je da roditeljski instinkt ne treba ignorisati, čak ni kada svi drugi pokušavaju uvjeriti da nema ništa čudno. Najvažnije od svega, pokazao nam je da se istina ponekad krije daleko od mjesta na koje najduže gledamo.
