Ne pričam ovo često jer me i danas prođe jeza kad se sjetim tog perioda, jer kao majka instinktivno osjetiš kada nešto nije u redu, čak i kada svi oko tebe pokušavaju da te ubijede da pretjeruješ.
Imam 29 godina i samohrana sam majka svom sinu Jovanu, koji je do prije dva mjeseca bio najsretnije dijete kada bi spomenula vrtić, jer je tamo imao drugare, igračke i osjećaj da pripada nečemu.
Svako jutro bi ustajao nasmijan, uzimao svoje male autiće i trčao prema vratima kao da jedva čeka da započne novi dan, i to mi je davalo mir da sam donijela pravu odluku upisavši ga tamo.
Ali jednog ponedjeljka sve se promijenilo na način koji nisam mogla odmah da objasnim, jer je odjednom postao potpuno drugačije dijete.
Zalijepio se za mene, počeo da plače i da me moli da ga ne ostavljam, i to nije bio običan dječiji hir nego nešto mnogo dublje i teže za objasniti.
Pokušavala sam da budem strpljiva i da razumijem, jer djeca prolaze kroz faze, ali svaki naredni dan bio je gori od prethodnog, a njegov strah je postajao sve očigledniji.
Do srijede to više nisu bile suze iz inata nego panika koja mu se vidjela u očima, i to me je počelo lomiti iznutra jer nisam znala kako da mu pomognem.
Pedijatar je rekao da je to vjerovatno separacijska anksioznost i da će proći, ali nešto u meni nije prihvatalo to objašnjenje jer sam osjećala da postoji razlog.
Do petka sam bila iscrpljena, bez sna i bez odgovora, i kada je opet počeo da plače tog jutra, izgubila sam strpljenje i povisila ton, što nikada prije nisam uradila.
U tom trenutku se ukočio, pogledao me širom otvorenih očiju i nisam vidjela tvrdoglavost nego čist strah, i tada sam shvatila da nešto ozbiljno nije u redu.
Spustila sam se pored njega i tiho ga zamolila da mi kaže istinu, jer sam znala da mi samo on može objasniti šta se dešava.
Šapnuo je da se boji ručka, i te riječi su mi izazvale nelagodu koju nisam mogla ignorisati, jer dijete ne izmišlja takav strah bez razloga.
Sutradan sam mu obećala da ću doći po njega prije ručka, i iako je klimnuo glavom, njegov pogled je govorio da mi ne vjeruje potpuno i da se i dalje boji.
Nisam mogla izdržati, pa sam se vratila oko podneva, i iako roditeljima nije bio dozvoljen ulaz, stakleni zidovi su mi omogućili da vidim unutra.
Stajala sam tiho i tražila ga pogledom, srce mi je lupalo dok sam pokušavala da se pripremim na ono što bih mogla vidjeti.
Ugledala sam ga kako sjedi sam za stolom, nepomičan, bez hrane pred sobom, dok su druga djeca normalno jela i razgovarala.
Ali ono što me je najviše uznemirilo bio je pogled vaspitačice koja ga je posmatrala bez reakcije, bez pokušaja da mu pomogne ili da ga uključi.
Nisam više mogla stajati po strani, ušla sam unutra bez razmišljanja i prišla pravo njima, jer sam znala da moram odmah reagovati.
Pitala sam šta se dešava, a nakon nekoliko trenutaka neprijatne tišine saznala sam da je moj sin odbijao da jede određenu hranu i da su ga zbog toga izdvajali i ostavljali da sjedi dok ne pojede sve.
Rekli su da je to “metoda discipline”, ali meni je bilo jasno da za dijete od tri godine to nije disciplina nego strah koji ga je svakim danom sve više lomio.
Uzela sam ga u naručje i izašla bez daljih objašnjenja, jer nisam mogla dozvoliti da više ijedan dan provede na mjestu gdje se osjeća nesigurno.
Kasnije sam prijavila vrtić i pronašla novo mjesto gdje ga slušaju, razumiju i poštuju, i polako sam gledala kako se moj veseli dječak vraća.
Tada sam shvatila da majčin instinkt nikada ne treba ignorisati, jer ponekad ono što dijete ne može jasno da kaže, njegovo ponašanje govori glasnije od svega.
