Uprkos tome, taj dan je počeo savršeno. Djeca su se igrala u bazenu, odrasli su razgovarali uz roštilj, a smijeh se čuo iz svakog dijela dvorišta. Clara je nakon kupanja izašla iz bazena u elegantnom jednodijelnom kupaćem kostimu i krenula prema ležaljci. Baš tada je Ariel protrčala pored nje sa svojim drugarima na putu do stola sa sladoledom. Iznenada je glasno povikala da je tata unutra i pokazala pravo prema Clarinom stomaku. Svi su prasnuli u smijeh, uključujući i mene, jer sam pomislila da je riječ o još jednoj dječijoj maštariji.
Brzo sam prišla Ariel i objasnila joj da nije lijepo pokazivati prstom u nečiji stomak. Pokušala sam je odvesti na drugu stranu dvorišta, ali se ona namrštila i još glasnije rekla da moramo spasiti tatu jer je na Clarinom stomaku. Pokazala sam joj Glena koji je stajao nekoliko metara dalje i rekla da je tata tu, živ i zdrav. Umjesto da se smiri, Ariel je počela neutješno plakati i uporno ponavljati isto. Clara je samo zakolutala očima, rekla da dijete izmišlja i legla na ležaljku kao da se ništa ne događa.
Ariel me tada čvrsto uhvatila za ruku i gotovo me odvukla nazad do Clare. Neprestano je pokazivala na isto mjesto, a ja sam, samo da je smirim, odlučila pažljivije pogledati ono na šta je toliko uporno ukazivala. Tek kada sam se dovoljno približila, primijetila sam detalj na Clarinom stomaku koji mi je potpuno sledio krv u venama. Glas mi je zadrhtao dok sam je pogledala i povikala da to ne može biti moguće. Pozvala sam Glena da odmah dođe, a čim je ugledao isti detalj, lice mu je u trenutku postalo potpuno blijedo.
Kada se Glen približio, nekoliko sekundi je samo nijemo gledao u Clarin stomak. Na njenom kupaćem kostimu, tačno preko stomaka, nalazio se veliki peškir prebačen preko ležaljke, a na njemu je bio odštampan crtež čovjeka koji leži u čamcu. Čovjek je imao istu kapu, sunčane naočale i plavu majicu kakvu je Glen nosio tog dana. Ariel nije pokazivala na Clarin stomak. Pokazivala je na lik na peškiru koji je ležao preko njenog stomaka, zbog čega je izgledalo kao da je „tata unutra“.
U prvi mah osjetila sam ogromno olakšanje što nije bilo ničega mnogo ozbiljnijeg. Međutim, Glen nije djelovao kao neko kome je laknulo. Lice mu je ostalo potpuno blijedo. Polako je sjeo na obližnju stolicu i nije skidao pogled sa peškira. Njegova reakcija bila je mnogo jača nego što je takva slučajnost mogla objasniti.
Pitala sam ga zašto je tako uznemiren. Nije odmah odgovorio. Umjesto toga zamolio je Claru da ustane kako bi mogao bolje pogledati peškir. Clara je zbunjeno ustala i pogledala šta svi gledamo. Tek tada je i sama primijetila ilustraciju koja se savršeno poklapala s Glenovim izgledom.
Clara je odmah rekla da peškir nije njen. Objasnila je da ga je uzela iz velike korpe s peškirima koju smo ostavili pored bazena misleći da je jedan od naših. Rekla je da nije ni pogledala kakav je motiv na njemu. Njene riječi zvučale su iskreno. Ipak, Glen je i dalje izgledao kao da mu nešto ne da mira.
Zamolio me da donesem drugu korpu s peškirima koju smo držali u garaži. Počeli smo ih pregledavati jedan po jedan. Nakon nekoliko minuta pronašli smo još jedan gotovo identičan peškir, samo što je na njemu bila žena koja je neobično podsjećala na mene. Pogledali smo se potpuno zbunjeno.
Tada se Glen napokon nasmijao, ali više od nelagode nego od sreće. Rekao je da je prije nekoliko mjeseci naručio personalizovane peškire kao iznenađenje za naše porodične odmore. Na internetu je poslao fotografije nas dvoje, a umjetnik je napravio crtane verzije naših likova. Peškiri su stigli mnogo ranije nego što je planirao, ali ih je sakrio u garažu kako bi mi ih poklonio za godišnjicu braka.
Problem je bio što je potpuno zaboravio gdje ih je ostavio. Kada sam nekoliko dana prije rođendana tražila stare peškire za goste, nesvjesno sam uzela i ta dva nova. Niko nije obraćao pažnju na motive jer su bili presavijeni. Clara je sasvim slučajno uzela baš onaj s Glenovim likom.
Ariel je, naravno, odmah prepoznala svog tatu. Za nju nije postojao crtež niti ilustracija. Vidjela je samo tatu koji „leži“ na Clarinom stomaku jer je peškir bio prebačen preko nje. Zato je uporno govorila da je tata unutra i da ga treba spasiti. U njenoj dječijoj glavi sve je imalo savršenu logiku.
Kada sam to shvatila, počela sam se smijati zajedno s ostalim gostima. Ovoga puta smijeh nije bio neprijatan nego iskren. Ariel je zbunjeno gledala u nas dok joj Glen nije pokazao drugi peškir s mojim likom. Onda je i ona prasnula u smijeh kada je shvatila da je pokazivala na nacrtanog tatu.
Clara je odahnula i rekla da je već pomislila da je optužujemo za nešto strašno. Priznala je da joj nije bilo nimalo prijatno kada sam povikala pred svima. Izvinila sam joj se zbog načina na koji sam reagovala. Rekla sam da sam dopustila da me strah i zbunjenost nadvladaju.
Ona je nakon kraće tišine rekla nešto što me potpuno iznenadilo. Priznala je da ni njoj svih ovih godina nije bilo lako. Rekla je da je uvijek osjećala kako je posmatram kao osobu koja želi zauzeti mjesto moje majke, iako to nikada nije željela. To je bio prvi iskren razgovor koji smo vodile nakon mnogo godina.
Objasnila sam joj da mi je bilo teško prihvatiti promjene nakon što se moj otac ponovo oženio. Nisam bila ljuta na nju koliko na okolnosti koje su nas spojile. Godinama smo obje ćutale i pretpostavljale šta ona druga misli. Zbog toga se među nama stvorio zid koji niko nije pokušavao srušiti.
Glen je predložio da napravimo novu zajedničku fotografiju. Ovoga puta svi su stali zajedno, uključujući Claru i mog oca. Ariel je insistirala da u rukama držimo oba peškira kako bi „mama i tata bili zajedno“. Gosti su se ponovo nasmijali.
Kasnije smo sjeli za sto i nastavili rođendansko slavlje kao da se ništa nije dogodilo. Djeca su trčala po dvorištu, jela tortu i igrala se balonima. Napetost koja se nakratko pojavila potpuno je nestala. Čak je i Clara djelovala opuštenije nego ranije.
Prije nego što je otišla kući, prišla mi je i zagrlila me. Rekla je da se nada da ćemo ubuduće češće razgovarati, a manje pretpostavljati. Uzvratila sam zagrljaj bez razmišljanja. Shvatila sam da smo obje izgubile mnogo godina zbog nesporazuma koje nikada nismo pokušale razjasniti.
Ariel je kasnije te večeri ponovo pogledala peškir i ozbiljno rekla: „Sad znam. To nije pravi tata, to je tata nacrtan na peškiru.“ Svi smo se nasmijali njenom zaključku. Bila je ponosna što je sama riješila misteriju.
Kada danas pogledam fotografije s tog rođendana, uvijek se prvo sjetim tog neobičnog trenutka. Ono što je počelo kao velika panika završilo je smijehom i razgovorom koji smo odavno trebali voditi. Ponekad upravo dječija iskrenost natjera odrasle da konačno izgovore ono što su godinama prešućivali.
Na kraju sam shvatila da Ariel tog dana nije samo pokazala na jedan peškir. Sasvim slučajno pokazala je i na problem koji je godinama postojao između Clare i mene. Tek kada smo ga zajedno pogledale izbliza, uspjele smo ga ostaviti iza sebe i krenuti dalje kao prava porodica.
