Za Ramazan sam spremila pun sto, vjerujući da će sinovi iz Njemačke konačno doći. Kad su mi u zadnji čas javili da “ne stižu”, ostala sam sama u kuhinji, gledajući u tanjire koji su se hladili. Srce mi se steglo, ali sam kroz prozor tada ugledala mladića kako na klupi jede suhu kiflu.
Pozvala sam ga unutra jer se, kako sam mu rekla, ne valja jesti sam. Zvao se Tarik, bio je student, stidljiv i zahvalan do suza. Nisam znala da će taj iftar postati početak veze jače od krvi.
Godine su prolazile, a moji sinovi su uvijek bili zauzeti poslom i putovanjima. Kada sam pala u postelju, govorili su da će doći “kad uhvate vremena”. Tada još nisam slutila da će onaj momak s klupe pokazati ko je zaista moj sin…
Tarik je počeo dolaziti sve češće, prvo samo petkom na iftar, a kasnije i drugim danima, noseći poneku kesu iz prodavnice i onaj isti stidljivi osmijeh. Sjedili smo zajedno za stolom, pričali o njegovim ispitima i mojim starim uspomenama, a kuća je ponovo imala glas. Nisam ni primijetila kada sam mu počela ostavljati papuče pored vrata.
Moji sinovi su se javljali kratko, uvijek u žurbi, govoreći da će doći “kad se malo smire obaveze”. Ja bih im rekla da sam dobro, jer majka uvijek kaže da je dobro. A kad bih spustila telefon, pogledala bih u Tarika kako pere sudove i srce bi mi bilo mirnije.
Vremenom je počeo popravljati sitnice po kući, zamijenio slavinu, učvrstio vrata i donio novi sijalični grijač kad je zahladilo. Nikad nije tražio ništa zauzvrat, samo bi rekao da mu je drago što ima gdje da popije kafu. Gledala sam ga kako radi i mislila kako čovjeka ne odgaja krv, nego karakter.
Kad sam se razboljela i više nisam mogla ustajati sama, Tarik je preselio kod mene. Govorio je da mu je bliže fakultetu, ali znala sam da je ostao zbog mene. Donosio mi je lijekove, hranio me kašikom i čitao mi vijesti kad bih bila preslaba da gledam televiziju.
Moji sinovi su slali poruke sa slikama aerodroma i sastanaka, obećavajući da će doći čim uhvate malo vremena. Nisam im zamjerala, jer majke uvijek opravdavaju djecu. Ali noću bih tiho plakala, dok bi Tarik sjedio pored kreveta i držao me za ruku.
Govorio mi je da se ne brinem ni za šta, da sam mu ja porodica u ovom gradu. Ponekad bi mi pričao o svojoj majci koju je izgubio rano i kako mu je moja kuća postala dom. Tada bih shvatila da smo se našli onda kad nam je oboma najviše trebalo.
Kako su dani prolazili, moje tijelo je slabilo, ali duša mi je bila mirna. Znala sam da nisam sama, čak i kad me bol savlada. Tarik je svake večeri učio pored mog kreveta, a ja bih slušala njegovo disanje dok tonem u san.
Jednog jutra sam ga zamolila da mi donese moju staru maramu iz ormara. Rekla sam mu da želim da me zapamti nasmijanu, a ne slabu. Gledao me je očima punim suza, ali se trudio da se ne slomi preda mnom.
Na kraju, kad je došao moj red da odem, Tarik je bio tu. Držao me za ruku dok sam zatvarala oči, šapćući mi da sam mu promijenila život. Moji sinovi su poslali poruku da žale što nisu stigli.
Na dženazi su se pojavili u skupim odijelima, gledajući na sat i razgovarajući o povratnom letu. Tarik je stajao pored mezara, nijem, sa pognutom glavom. Ljudi iz mahale su odmah znali ko je bio uz mene do posljednjeg daha.
Poslije svega, Tarik je ostao da pospremi kuću, podijeli sadaku i zahvali komšijama. Govorio je svima da sam mu bila majka kad nije imao nikoga. A ja sam, negdje gore, znala da sam donijela pravu odluku onog dana kad sam ga pozvala s klupe.
Kažu da krv nije voda, ali ja sam naučila da ni krv nije uvijek ljubav. Ljubav su oni koji ostanu kad svi odu. Ljubav su oni koji sjednu pored kreveta i ne traže ništa zauzvrat.
Moji sinovi su mi dali život, ali Tarik mi je dao starost. Dao mi je prisustvo, tišinu i ruke koje su me držale. I to je nešto što se ne može kupiti.
Zato danas, kad neko pita ko mi je bio pravi sin, odgovor je jednostavan. Nije onaj koji nosi moje prezime. Nego onaj koji je došao gladan — i ostao zauvijek.
